Bliži se berba grožđa, dan kada vinogradari i njihovi prijatelji odlaze u vinograd pobrati plodove i pretočiti ih u domaće vino. Danas je nažalost na Gibaračkoj planini vinograda sve manje. Ostalo je malo starih, a malo je i mladih vinograda. Jedan od rijetkih koji je nastavio vinogradarsku tradiciju je Marko Žeravica, porijeklom iz Gibarca. Ne samo da je nastavio stoljetnu tradiciju vinogradarstva svojih djedova već čuva i uspomene na nekadašnja druženja uz berbu grožđa. Fotografija koju objavljujemo je nastala 1989. godine u Markovoj vikendici, u veselom društvu Gibarčana nakon berbe. To je i posljednja proslava Svetoga Vinka u Gibarcu, prije nego što su se Gibarčani raselili iz tog mjesta.
Blagdan Svetog Vinka za Gibarčane je predstavljao veliku radost. Osim berbe grožđa i pripreme ukusnog vina, Gibarčani su taj dan s nestrpljenjem iščekivali i zbog druženja, ispijanja vina i prisjećanja na stara vremena.
»Kada sam bio dijete, u vinograd smo išli zaprežnim kolima. Nekada s jednim, nekada s više kola, ovisno o broju ljudi. Kasnije smo zaprežna kola zamijenili traktorom i prikolicama u kojima smo se prevozili u vinograde. Obložili bismo prikolice najlonom u koje bismo spremali obrano grožđe. Svi smo se veselili tom danu. Skoro svaka kuća u Gibarcu je nekada imala vinograd i proizvodila svoje vino, uglavnom za vlastite potrebe. Išli smo jedni kod drugih, pomagali u berbi i to je u Gibarcu bila lijepa tradicija. Podrazumijevalo se da svaka domaćinska kuća ima svoje vino i rakiju, kojima će s ponosom poslužiti svoje goste. Nije bilo nadmetanja, ali je prilikom ispijanja uvijek bilo riječi što je tko od nas uradio tijekom godine, kako bi vino i rakija bili kvalitetniji«, kaže naš sugovornik.
Odlazak u vinograd u berbu grožđa bio je velika radost, ne samo za odrasle već i za djecu. U društvu i uz šalu branje grožđa je bilo brže, a djeca su razdragano trčala po vinogradu, igrala se i pomalo i pomagala.
»Pjesma bi se prolomila vinogradom. Čuo se samo dječji smijeh i pjesma, a atmosfera je bila prekrasna. Bogatoj berbi i ukusnom rodu veselili smo se mi stariji vinogradari kao i vinu koje ćemo u zdravlju i radosti piti.«
Nakon berbe grožđa plod bi se nosio u kuću, gdje se tada radilo ručno muljanje, a kasnije odlaganje u drvene bačve. Nakon posla slijedilo bi druženje uz večeru i ispijanje starog vina uz šalu, smijeh, pjesmu i prepričavanje prošlogodišnjih berbi i kvaliteti vina.
»Sjedili bismo i družili se do kasno u noć radujući se još jednoj uspješnoj berbi. Bila su to nezaboravna druženja, posebno u vrijeme kada je u Gibarcu bilo puno više vinogradara. Danas se trudim očuvati tu tradiciju. Jedan sam od rijetkih vinogradara na ovim prostorima i drago mi je da sam svoju ljubav prema vinogradarstvu uspio prenijeti i na svoje sinove. Radujemo se svakoj berbi na kojoj se okupi veliki broj prijatelja, ali nije kao nekad kad je u Gibarcu bilo nas više vinogradara. S nostalgijom se sjećam tih vremena i uspomene na njih čuvam kroz sjećanja i fotografije«, kaže na kraju razgovora naš sugovornik.
S. D.