Mnogi dionici u poljoprivrednom sektoru zastupaju mišljenje da smo najvažnije područje, a to je poljoprivreda, najslabije ispregovarali. Iako smo imali osam godina vremena, od samog početka nismo imali jasne pregovaračke pozicije i znali što želimo, osim da bi bilo dobro da izvučemo što više novaca. Također, nismo bili svjesni u kakvu zajednicu ulazimo, koje su nam prilike, ali i koje bi nas prijetnje mogle snaći. U sam proces pregovaranja poljoprivrednici gotovo da nisu bili uključeni. Osim što nisu bili uključeni, nisu bili niti adekvatno informirani o tijeku i rezultatu samih pregovora.
Jedno od najupitnijih područja je poljoprivredno zemljište. Zašto smo ispregovarali samo malo više od milijun hektara korištenog poljoprivrednog zemljišta za omotnicu za izravna plaćanja? Danas nam to predstavlja značajno ograničenje i nemogućnost proširenja prijavljenih površina za izravna plaćanja, pogotovo što se tiče pašnjaka na krškim područjima, ali i stavljanja u funkciju napuštenog poljoprivrednog zemljišta prema drugim osnovama korištenja. Druga područja koja nismo dovoljno dobro ispregovarali su sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarna politika.
Upravo ta područja su omogućila kasniji uvoz proizvoda vrlo niske kvalitete po vrlo niskim cijenama. Osim toga, obveze iz sfere veterinarstva i fitosanitarne politike nametnule su hrvatskim poljoprivrednicima stroža pravila nego što je to bilo potrebno. Naročito je to bilo izraženo u slijepom prepisivanju tržnih standarda i neselektivnom uspostavljanju kriterija za objekte u poljoprivredi i preradi poljoprivrednih proizvoda. Time su poljoprivrednici dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge europske poljoprivrednike. Oni su već ionako bili daleko produktivniji od njih samih.
Jesmo li dobro iskoristili europske fondove?
Datum pristupanja Hrvatske Europskoj uniji gotovo da se poklopio s početkom novog programskog razdoblja 2014.-2020. i reformom ZPP-a. Za Hrvatsku je to otvorilo novo razdoblje u kojem će pritjecati znatna financijska sredstva za poljoprivredu i ruralni razvoj. Hrvatskim poljoprivrednicima dodijeljena je omotnica od 373 milijuna eura godišnje za izravna plaćanja. Uredbom je regulirano da će potpuni iznos omotnice iz europskog proračuna Hrvatskoj biti dostupan tek 2022. godine. Hrvatska je razliku do punog iznosa trebala isplaćivati iz dopunskih nacionalnih izravnih plaćanja, tj. iz vlastitog proračuna. Međutim, to se nije dogodilo, pa su hrvatski poljoprivrednici ostali uskraćeni za milijarde kuna na koje su imali pravo. Samo u 2016. godini taj iznos je bio malo manji od 600 milijuna kuna.
Osim izravnih plaćanja Hrvatska je od 2014. imala na raspolaganju 2,32 milijarde eura za ruralni razvoj iz 2. stupa ZPP-a.
Da bi mogla povlačiti dodijeljena joj financijska sredstva, Hrvatska je morala izraditi Program ruralnog razvoja za razdoblje 2014.-2020. S obzirom da je za Hrvatsku to bio prvi strateški dokument tog tipa, to je za nadležne institucije predstavljalo priličan izazov. Iako je tehnički dokument usvojen od Europske komisije, sadržajno i kvalitativno gledano on je pokazao niz nesukladnosti između stanja, potreba i odabranih mjera.
Na početak provedbe samog PRR-a čekalo se prilično dugo. Sam početak bio je obilježen aferama, od kojih su neke završile sudskim postupcima. Što se tiče samih natječaja za mjere ruralnog razvoj, kriteriji nisu dovoljno uravnoteženi da bi bili u funkciji ravnomjernog razvoja u skladu sa specifičnim potrebama korisnika, poljoprivrednih sektora i područja. Procedure su prema iskustvu korisnika prekomplicirane i dugotrajne, pa često dovode do odustajanja ili bitnih promjena početnih planova.
Prvi natječaji za investicijske mjere u poljoprivredi su dovodili do jednostavnog zaključka kako put u uspješniju hrvatsku poljoprivredu vodi preko traktora, kombajna i raznoraznih poljoprivrednih priključaka. Rast prinosa po hektaru naših oranica, povrtnjaka, voćnjaka ili po grlu stoke trebala nam je omogućiti najnovija mehanizacija. Hrvatska poljoprivredna produktivnost, koja je bila na 58 % europske (svih 28 članica) u trenutku ulaska u EU, pala je na 31% u 2022. (izvor: agridata.ec.europa.eu)
Vrijednost poljoprivredne proizvodnje (output) u 2022. godini je još uvijek bila niža nego 2012. prije ulaska u EU. Godine 2012. ona je iznosila 2,78 milijardi eura, a 2022. je bila 2,75 milijardi eura. Kad bi se gledali količinski pokazatelji, situacija bi bila još gora, pogotovo u sektorima mlijeka, mesa, te voća i povrća. Deficit u robnoj razmjeni u 2022. dosegnuo je rekordne visine. U 2022. je iznosio 1,21 milijarde eura.
Izbor prioriteta i mjera u provođenju neke politike, ključan je za krajnji rezultat. Pogrešan odabir dugoročno može ugroziti stanje u nekom sektoru, u našem slučaju poljoprivredi. Unatoč činjenici da 95 % poljoprivrednika nije imalo adekvatno strukovno obrazovanje, nego samo praktično iskustvo, i da nam je produktivnost u poljoprivredi bila na 58 % europske, u Programu ruralnog razvoja, naše Ministarstvo poljoprivrede za prijenos znanja i aktivnosti informiranja je alociralo 0,4 % ukupnog iznosa sredstava za ruralni razvoj. Još je žalosnije da smo od prijavljene i odobrene alokacije uspjeli ugovoriti i isplatiti samo jednu trećinu. Umjesto ulaganja u znanje i edukaciju poljoprivrednika, nama je bilo važnije ulagati u »mrtvi kapital«.
Nitko ne želi osporiti važnost mehanizacije i njezinu ulogu u ukupnoj produktivnosti poljoprivredne proizvodnje. Ali postavlja se pitanje je li hrvatski prioritet mehanizacija ili nešto drugo. Poznati smo po tome da nerazumno gomilamo željezo. Stupanj iskorištenja poljoprivrednih strojeva je na vrlo niskoj razini. Samim time je povrat investicije po poljoprivrednom gospodarstvu otežaniji i dugotrajniji, a konkurentnost se dodatno narušava.
Nespremnost i loši prioriteti
Za ilustraciju propuštenih prilika, osvrnut ćemo se samo na dva sektora gdje smo pokazali našu nesposobnost implementacije mjera i instrumenata koji su nam stajali na raspolaganju. »Mliječnim paketom« iz 2012. uveden je niz instrumenata za poboljšanje lanca opskrbe u sektoru mlijeka i mliječnih proizvoda i povećanje njegove otpornosti nakon ukidanja sustava kvota 2015. Hrvatska nije imala snage zaštititi svoje proizvođače i primijeniti odredbe »Mliječnog paketa«. Time smo izgubili na desetke tisuća isporučitelja mlijeka, a broj isporučitelja je i dalje u padu.
Mjera »Dobrobit životinja«, koja je stočarskom sektoru mogla ublažiti negativni utjecaj kretanja na tržištu, započela je s provedbom tek u svibnju 2018. godine. Drugi sektor je voće i povrće. Još 2010. donijeli smo Pravilnik o proizvođačkim organizacijama u sektoru voća i povrća. Time smo stvorili pravnu pretpostavku za povlačenje financijskih sredstava iz 1. stupa za organizaciju tržišta. Do dana današnjeg nismo povukli niti jedan cent iz tog izvora, za razliku od npr. Poljske koja je povlačila i više od 100 milijuna eura godišnje. Rezultat je da nam je samodostatnost u tom sektoru, kao i u sektoru mlijeka, u konstantnom padu.
Ulaskom u EU pred poljoprivrednike su postavljeni novi zahtjevi, često potpuno novi i složeni. Nažalost, sustav nije bio adekvatno pripremljen i kapacitiran da bi im omogućio nesmetanu tranziciju i kvalitetnu prilagodbu na tražene uvjete, uz istovremeno očuvanje i razvoj postojeće proizvodnje. Ne ulazeći u dublju analizu, već na samom početku je bilo vidljivo u kojem pravcu će se kretati potpore. Sama zamisao da za investicijsku potporu maksimalan iznos bude 5 milijuna eura, u potpunom je neskladu sa strukturom poljoprivrednih gospodarstava i prepoznatim potrebama hrvatske poljoprivrede iz Programa ruralnog razvoja. Za bolje razumijevanje distribucije potpora dovoljno je pogledati na ovdje priloženi grafikon distribucije izravnih plaćanja za 2019. Vidljivo je da 1.300 korisnika (1,1 %), koji dobivaju više od 100.000 eura, prima 15,5 % od ukupnih izravnih plaćanja. Nije teško zaključiti da se preostali, njih 102.900, mora zadovoljiti s 84,5 % financijskog kolača. Iz prikazanog se jasno može zaključiti, kad se navedeno stavi u kontekst proizvodnih pokazatelja u poljoprivredi, da smo više izgubili zanemarivanjem malih i srednjih proizvođača, nego što smo dobili preferiranjem i poticanjem velikih sustava.
Danas, deset godina kasnije, opći je dojam da je Hrvatska potpuno nespremna ušla u EU i da nije iskoristila prilike koje su joj se nudile. I dalje nas mora zabrinjavati činjenica da se nadležna tijela vole hvaliti postignućima, kao što su broj raspisanih natječaja, dodijeljenih ugovora, milijunskim iznosima isplaćenih sredstava, a ne žele se baviti bitnim rezultatima koji su jedini pokazatelji uspješnosti ili neuspješnosti i kako ponuditi kvalitetna rješenja.
Zašto je vrijednost poljoprivredne proizvodnje niža od one prije ulaska u EU, unatoč znatnim sredstvima uloženim u poljoprivredni sektor? Zašto smo na začelju EU po produktivnosti? Zašto nam vanjskotrgovinski deficit i dalje raste? Kaže izreka da se može izvući pouka iz vlastitih grešaka, a onaj koji je pametan nauči iz tuđih. Nadajmo se da će svi nadležni u hrvatskoj poljoprivredi prestati raditi strateške greške i da na nekoj idućoj obljetnici nećemo opet pisati o propuštenim prilikama i u novom programskom razdoblju, koje je još zahtjevnije od prethodnog.
Robert Hadžić, predsjednik Udruge OPG-a Hrvatske Život
(uz suglasnost autora tekst je preuzet iz Gospodarskog lista)
