Bunjevački Hrvati izrodili su niz plemenitih obitelji. Neke od njih su se razgranale, ostavile veliki trag u lokalnoj povijesti (Sombora, Subotice itd.), a neke su se ugasile i pale u zaborav. Među brojčanijim obiteljima plemenitog podrijetla nalaze se i oni Mandići, koji su povezani sa somborskim graničarom Matijom Mandićem, koji je dobio plemstvo pod carem Karlom IV. (29. IV. 1720.). Potomci Matije Mandića danas naseljavaju relativno širok prostor, koji uključuje Čavolj i Kaćmar u Mađarskoj, Sombor, Lemeš, Bajmak i Suboticu u Srbiji (AP Vojvodina). U poznatije pripadnike spada svakako Mijo Mandić (1857. – 1945.), koji je 1884. pokrenuo u Baji hrvatski list Neven. Međutim, tu ulaze i Mišo Mandić (1928. – 2020.), hrvatski kulturno-prosvjetni radnik u Mađarskoj i dobar poznavatelj čavoljskih Mandića, ali i Ladislav Mandić (1889. – 1956.), potomak lemeške grane Mandića i čuvar izvorne plemićke diplome iz 1720. i predsjednik okružnog suda u Zalaszentgrótu u zapadnoj Mađarskoj.
Antunovićev nastavljač
Društvena i kulturna gibanja bačkih Hrvata na prijelazu iz 19. u 20. st. teško je zamisliti bez udjela Mije Mandića (1857. – 1945.), jednog od učenika (pitomaca) Ivana Antunovića i osiromašenog potomka plemenitih Mandića. Mandićev Neven je popunio prazninu, koja je gašenjem kalačkih Bunjevačkih i šokačkih novina (1872.) i Bunjevačke i šokačke vile (1876.), subotičke Misečne kronike (1873.), Subatičkog glasnika (1876.) i somborskog Bunjevca (1882.) nastala u hrvatskoj periodici u Južnoj Ugarskoj. Do pokretanja subotičkih Naših novina (1907.), bio je to jedini hrvatski list i po sadržaju i po jeziku u Bačkoj i šire. Neven je doživio popularnost ne samo u svojoj sredini. U početku je imao suradnike uglavnom u krugovima rodoljubivih katoličkih svećenika. Po prelasku Mandića u Suboticu 1892., Neven je prerastao u list koji je bio otvoren za sve suradnike s južnoslavenskog prostora. Međutim, u biti je ostao hrvatski list.
Velikan bez biografije
Nastavljač Ivana Antunovića je kompleksna ličnost, koja je samo djelomično tematizirana. Bio je čovjek nekoliko epoha: dugog razdoblja mira u Europi (1871. – 1914.), Prvog svjetskog rata, međuraća i Drugog svjetskog rata. Nije bio zastupnik Velike narodne skupštine u Novom Sadu 1918. koja je proglasila priključenje Bačke Srbiji. Međutim, sudjelovao je na Bunjevačkoj skupštini 2. lipnja 1941., koja je sazvana zato da poništi odluke Novosadske skupštine 1918. Mijo Mandić i sam je pisao crtice iz svog života. Međutim, njegovu prvu cjelovitu biografiju sastavio je novinar Joso Šokčić – Subotica pre i posle oslobođenja (1934.). Ova knjižica je pisana bez veće ambicije, s osnovnim ciljem rehabilitacije lika i djela Mije Mandića, koji je u to vrijeme prilično izgubio ugled među svojim sunarodnjacima.
Genealogija
Mijo Mandić je bio svjestan svog plemenitog podrijetla, ali ga nije istražio. Ono izgleda ovako: Pavle i Magdalena Rajčić (vj. 23. IX. 1755. u Gari), Josip (r. 10. VIII. 1770.) i Franciška Cigić Parčetić (vj. 11. XI. 1799. u Čonoplji); Jakov (r. 9. I. 1803.) i Anastasija Barišić (vj. 17. XI. 1824. u Kaćmaru); Zakarija (r. 1. IX. 1831.) i Veronika Petreš (vj. 7. XI. 1849.); Mijo (r. 12. IX. 1857.) i Paulina Nimčević (vj. 1934.); Barnaba Mandić (r. 9. VI. 1909.). Paulina Nimčević je unuka Josipa Nimčevića (1820. – 1900.), pretka pisca redova.
Interesi
Mandićevi interesi su bili široki, ali mu je pažnja uglavnom bila usmjerena na polju prosvjete, kulture i političkog djelovanja. Kao školski nadzornik uredio je prosvjetne prilike u Subotici poslije Prvog svjetskog rata. Po umirovljenju je postao upravnik Gradske biblioteke i muzeja (1923. – 1932.). Kao subotički gradski vijećnik početkom 1930-ih kritizirao je grupaciju oko Blaška Rajića. Osujetio je 1929. podizanje spomenika Antunu Miroljubu Evetoviću u Subotici. Zbog toga je osobno otputovao u Beograd, gdje ga je primio Petar Živković, predsjednik Vlade. Posljedično, Ministarstvo prosvjete je odgodilo odobrenje za podizanje Miroljubovog spomenika. Ostatak svog života Mandić je posvetio pomaganju sina Barnabe Mandića u izgradnji prosvjetne karijere tijekom kaotičnih 1930-ih i 1940-ih.
