Generalni vikar i kanonik József Kiss je 24. lipnja 1752. godine, kao zastupnik nadbiskupa Ferenca Klobusiczkog blagoslovio kamen temeljac današnje župne crkve Presvetog Trojstva. Gradnja najljepše barokne katoličke crkve u Subotičkoj biskupiji je trajala od 1752. do 1772. godine. Velika obnova crkve rađena je 1888. godine.
Župnik Gyula Fehér za somborskog župnika imenovan je 1868. godine. Rođen je u Somboru 7. srpnja 1838. godine. Za svećenika je zaređen 1861. godine. Kao mlad svećenik preuzima somborsku župu Presvetog Trojstva. Najistaknutiji je somborski župnik 19. stoljeća. Za njegovo ime se veže izgradnja novih orgulja 1877. godine, obnova i izgradnja tornja crkve 1883. godine i ne mali pothvat – potpuna obnova unutrašnjosti crkve 1888. godine. Gradnja katoličkih škola, osnivanje katoličkih udruga i završetak izgradnje nove crkve posvećene Sv. Stjepanu kralju koju danas koriste oci karmelićani.
Crkva prije obnove
Prije nego što je crkva iznutra obnovljena napravljene su fotografije oko 1870. godine. One se smatraju najranijim fotografijama o crkvi, a pribrojene su i među najranijim fotografijama nastalim u Somboru. Nije svaka slika u potpunosti dobro uspjela, ali vide se detalji o kojima govore arhivski dokumenti 18. i 19. stoljeća, a od njih danas već ne postoji ništa. To su npr. orgulje i ukrasi na koru u rokoko stilu, slika glavnog oltara u originalnom izgledu, oltarna slika sv. Vendelina koja je bila na mjestu oltarne slike Srca Isusova, i naravno zidne dekoracije koje su se od tada više puta promijenile.
Što je prethodilo obnovi
Gábor Grosschmid je 1888. godine objavio jedan duži tekst u lokalnom glasilu (Bácska, 1888. XI. 16.) pod nazivom »Naša crkva«. Tekst govori o stanju katoličke crkve u Somboru, o franjevcima koji su vodili somborsku župu, o svećenicima, kao i o stanju u drugoj polovini 19. stoljeća. Po njegovim riječima, stanje u crkvi je stiglo do niske točke, i duhovno i materijalno. Smatra da su se neki obogatili na račun crkve, a da je župa postajala sve siromašnija. Vanjski i unutrašnji izgled crkve je bio jako ružan, već nedostojan za sakralnu upotrebu. Stanje se promijenilo kad je Haynald postao nadbiskup i imenovao u Somboru Gyulu Fehéra župnikom. Poboljšanje u duhovnom pa i materijalnom se jasno vidjelo. Strani faktori koji su iskorištavali crkvu za svoju dobrobit su uklonjeni.
1887. godina
Na proljeće 1887. godine župnik Fehér krenuo je u prikupljanje ponuda za unutrašnje radove u crkvi. Tog proljeća izvijestio je i nadbiskupa Haynalda u Kaloči o prikupljenim ponudama i imenima umjetnika koji bi na sebe primili taj nemali zahvat, posao. Po preporuci Ferenca Frolla, prelata iz Pečuha u Sombor dolaze slikar Graits i umjetnik za umjetni ili štukomramor Ruzsinszky. Nakon detaljne analize crkve, napravili su svoje nacrte i predračune, ponude o njihovom radu. Ubrzo nakon što se pročulo da su dva spomenuta majstora posjetila crkvu Presvetog Trojstva u Somboru, župnik Fehér je dobio pismo. U pismu je bio odsječak iz lokalnih novina u Pečuhu koji govori o jako loše obavljenom poslu majstora Graitsa i Ruzsinszkog u jednoj tamošnjoj gradskoj crkvi. Kasnije jedan od suradnika slikara Károlya Jakobeya koji se zvao Greiner, Graitsa je nazvao običnim molerom, a ne akademskim slikarom, po njegovom mišljenju šteta bi bilo lijepu somborsku crkvu dati da ju Graits oslikava. Lajos Hoppel je takođe dao bolju ponudu i obećao puno bolji i ljepši rad nego što bi to znao odraditi majstor Ruzsinszky.
Ponuda se zatražila i od majstora Károly Jakobeya. Ta ponuda je obuhvatila i nove vitraže za crkvene prozore, koje bi izradio majstor iz Budima, Ede Kratzmann. U planu je bila kupovina novih brončanih svijećnjaka za glavni oltar – šest velikih i četiri mala, i za svaki sporedni oltar. Zatražene su ponude i od čuvenih majstora za vitraže u Budimpešti Kratzmanna i Sándora Ligetija. No sve te ponude su nadmašile financijske mogućnosti župe u Somboru. Uslijedile su rasprave između župe i nadbiskupije u Kaloči, kako bi se i na čemu moglo uštedjeti, što je potrebno i što nije. Nadbiskupija je predlagala da se neki oltari uklone, jer nema toliko svećenika da bi se svi oltari koristili. Župnik Fehér je objasnio da su oltari i sveci kojima su posvećeni jako poštovani u Somboru, na njihove blagdane velike su proslave s puno ljudi, zato smatra to pogrešnim. Neke oltare su darivale čuvene somborske obitelji, oltar Blažene Djevice Marije je dar obitelj Esztergamy, a oltar sv. Križa je bio dar obitelji Peidelhauser koji je kasnije pretvoren u oltar Lurdske Gospe. Slika na oltaru sv. Vendelina koja je bila na mjestu današnje slike Srca Isusova je dosta jednostavna i krajnje neumjetničke izvedbe, te je jednoglasno odlučeno da se ta slika promijeni. Gornji dio krstionice je također propao i zahtijeva da se napravi potpuno novi.
Iz dokumentacije vidimo da je za obje strane, i župnika Fehéra i nadbiskupa Haynalda, najprihvatljivija bila ponuda Károlya Jakobeya i Henrika Altenbuchnera.
Akcent na klasicizmu
Neizbježno je bilo da se s obnovom unesu novi detalji u crkvu i to ne u baroku, nego u stilu klasicizma, koji je već inače bio u crkvi, ali je barok dominirao. Iz pisama nadbiskupa Haynalda vidimo da je pokušavao sačuvati sve originalno u prvobitnom baroknom stilu. Ali ipak, vremenom su stari barokni kipovi propali i nužna je bila promjena. Na tržištu sakralnih kipova nudili su se kipovi u klasicističkom stilu koji su se ipak uklopili u baroknu pozadinu i danas čine kompleksnu cjelinu crkve. Jakobeyeve slike na stropu i zidu crkve su dale akcent koji je prevagnuo prema klasicizmu.
Gábor Drobina
