U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 1. kolovoza je predstavljen Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, te je zatim upućen u proceduru javnog savjetovanja. Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs istaknuo je kako Zakon treba razumjeti kao novi iskorak u opstojnosti i razvoju hrvatskog jezika i kao zalog za očuvanje i razvoj hrvatskog jezika u budućnosti, a ne kao jezičnu policiju jer se njime ne propisuje jezična norma, ne sadrži prekršajne odredbe, nema kazni i nije represivan. »Zakon nije puristički, kakvim ga mnogi žele predstaviti, već je naprotiv Zakon koji treba osigurati razvoj hrvatskog jezika ukorak s vremenom i svim društvenim okolnostima i pritom učiniti ono što je temeljna intencija, a to je zaštita i razvoj hrvatskog jezika«, naglasio je.
Ovim Zakonom utvrđuju se osnovna pravila o službenoj i javnoj uporabi hrvatskog jezika, te se osigurava sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku, rekao je tom prigodom ministar i podsjetio da gotovo sve zemlje članice Europske unije svojim potrebama i vlastitim propisima, uporabu svojih službenih ili državnih jezika, određuju posebnim zakonima o jeziku ili zakonskim propisima.
Posebnost hrvatskog jezika, njegova trodioba na tri ravnopravna narječja, i to čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao obrazac za standard, također se regulira Zakonom, a potiče se i uporaba svih idioma hrvatskoga jezika, funkcionalnih stilova i hrvatskih povijesnih pisama te ne ograničava sloboda književno-umjetničkoga izražavanja i ne regulira privatna komunikacija.
Ministar Fuchs je istaknuo i da je Zakon o hrvatskom jeziku komplementaran sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Hrvatskoj i ni u kojem slučaju nije u kontradikciji.
O novom prijedlogu Zakona razgovarali smo s ravnateljem Instituta za hrvatski jezik dr. sc. Željkom Jozićem.
U vrijeme kada je Matica hrvatska najavila da će se ponovno raditi na Zakonu o hrvatskom jeziku rekli ste kako je to zakašnjela reakcija i anakron postupak. Što mislite danas kada je Nacrt zakona ušao u proces javnog savjetovanja, treba li ili ne treba zakon? 
U više sam navrata govorio kako je pravo vrijeme za donošenje zakona o hrvatskome jeziku bilo prije 30-ak godina te kako bi zakonsko reguliranje javne uporabe hrvatskoga jezika u vrijeme 90-ih zasigurno zaštitilo hrvatski jezik od nekih negativnih posljedica koje danas svi prepoznajemo. No, to se tada nije dogodilo, a dosadašnji pokušaji donošenja zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (iz 1995., 2010., 2011. i 2013.) svi su odreda bili ne samo neuspješni nego su ujedno i skandalizirali javnost, ponajprije zbog visokih novčanih kazni koje su bile predviđene za prekršitelje zakona. 
Ovaj prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, koji je nedavno predstavljen i koji je Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo u javno savjetovanje mudro je izostavio bilo kakav oblik sankcioniranja prekršitelja zakona, čime se očito htjelo postići da zakon ne bude restriktivan nego instruktivan i poticajan. Ovaj zakon, dakle, ne kažnjava, nego potiče sve njegove govornike na pojačaniju skrb, a to je svakako dobrodošla namjera.
Imaju li i druge države takve zakone, i je li to dovoljno dobar razlog za uvođenje ovakvog zakona?
Svaka od europskih zemalja koje su zakonski regulirale uporabu svojih jezika činila je to iz vlastitih razloga. Najčešće su ti razlozi vezani uz višejezičnost kao državnu jezičnu politiku, dok su brojne istočne zemlje (bivše članice Sovjetskoga Saveza) posegnule za jezičnom legislativom kako bi zaštitile vlastiti jezik od (pretjeranog) utjecaja ruskoga jezika. 
Hrvatska je situacija ipak drukčija, a razlog donošenja našeg zakona o jeziku očito je odluka vladajuće politike da zakonskim reguliranjem javne uporabe hrvatskoga jezika jače istakne važnost očuvanja hrvatskoga jezika i njegove pravilne uporabe u javnom prostoru. 
Kakvo je Vaše mišljenje o ponuđenom Nacrtu? Što su njegove dobre strane, a što mane?
Ponuđeni Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku pravni je dokument koji nastoji regulirati njegovu uporabu u Hrvatskoj, ali i u Europskoj uniji. Ovaj prijedlog donosi po mojem mišljenju dvije važne novine: propisuje da se u tijelima državne vlasti trebaju oformiti lektorske službe ili, alternativno, osigurati vanjsko lektoriranje službenih dokumenata, što je iznimno važno jer je zapravo riječ o vrlo konkretnoj mjeri. Druga novina bi po mojem mišljenju trebala biti još dorađenija, a tiče se hrvatskoga jezika u Europskoj uniji, odnosno koordiniranja prevoditeljske i jezične djelatnosti naših služba u tijelima EU-a. Mislim da smo svi nedovoljno svjesni da se hrvatski jezik »kroji«, odnosno normira i u Luxembourgu i Bruxellesu. Naime, naše prevoditeljske službe vrlo su često suočene s raznim terminološkim pitanjima pa je njihovo čvršće povezivanje i koordinacija s jezikoslovnim ustanovama u Hrvatskoj od presudne važnosti za budući razvoj hrvatskoga jezika, pogotovo njegova terminološkoga dijela. Prema ovome prijedlogu Zakona ministarstvo nadležno za europske i vanjske poslove imat će svojeg predstavnika u Vijeću za hrvatski jezik, što je vrlo važan iskorak u smjeru veće suradnje i komunikacije naših prevoditeljskih služba u EU-u i nas jezikoslovaca u Hrvatskoj.
Ako jeziku ne treba zakon da ga štiti, kako se on najbolje štiti i razvija?
Jezik se najbolje štiti njegovim kontinuiranim proučavanjem, objavljivanjem znanstvenih i stručnih radova o njemu, popularizacijom hrvatskoga jezika i jezikoslovlja općenito, a posebno je važno da hrvatski jezik ima sve potrebne digitalne i mrežne alate kako ne bismo zaostali kao jezik za drugim europskim jezicima u vrijeme opće digitalizacije i računalnoga prevođenja. To su upravo ona mjesta na koja će se trebati fokusirati i u najavljenom Nacionalnom planu hrvatske jezične politike, koji bi se trebao donijeti u roku od dvije godine od usvajanja Zakona o hrvatskom jeziku. 
Govori se o trodiobi hrvatskoga jezika na tri narječja i idiomima hrvatskog narječja u inozemstvu – može li se i kako njihova uporaba zakonom regulirati?
Zakon o hrvatskom jeziku koji je predstavljen, barem kako ga ja shvaćam, ni u kojem slučaju nije usmjeren protiv hrvatskih idioma činjenicom da se standardnom hrvatskom jeziku daje povećana važnost. O hrvatskom narječnom bogatstvu na poseban način skrbi Ministarstvo kulture i medija već dugi niz godina, zaštićujući čakavske, kajkavski i štokavske dijalekte hrvatskoga jezika kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Upravo je spominjući »formulu ča-kaj-što«, kao hrvatskoga specifikuma, u Zakonu istaknuta važnost očuvanja i hrvatskih organskih idioma.
U kakvom je stanju danas hrvatski jezik kada je riječ o njegovoj službenoj i javnoj uporabi, po Vašem mišljenju?
Mislim da smo svi svjesni koliko je vladanje hrvatskim standardnim jezikom na poprilično niskoj razini kad govorimo o javnome govoru, no nije na meni kao jezikoslovcu i kao čelniku Instituta za hrvatski jezik, krovne ustanove za proučavanje hrvatskoga jezika, da izražavam žaljenje ili zgražanje nad tim. Mi kao institucija radimo sve što je u našoj moći da se stanje sa službenom i javnom uporabom hrvatskoga jezika poboljša, jer to je uostalom i naše temeljno poslanje kao stožerne nacionalne ustanove. Novim je zakonom predviđeno uspostavljanje Vijeća za hrvatski jezik, kojemu će sjedište biti u Institutu i koji će koordinirati rad Vijeća. Tako je Institut dobio izrazito važnu ulogu u sukreiranju buduće jezične politike, a tu onda ima dosta prostora za naše znanstvenike da još više utječemo na podizanje kvalitete govora u javnom prostoru. 
Jasminka Dulić