Dvadesete i tridesete godine 20. st. iznjedrile su novu inteligenciju bačkih Hrvata, koja je školovana u školama i sveučilištima Kraljevine SHS. To je ujedno i vrijeme novih rezultata i imena na polju kulture. Nekoliko pojedinaca proslavilo se svojim književnim stvaralaštvom. Jedan od njih je bio svećenik i rano preminuli pjesnik Aleksa Kokić (1913. – 1940.), koji je ostao upamćen kao »pjesnik bunjevačkih bijelih salaša«. Njegovu kratkotrajnu ali nezaboravnu pojavu u javnom životu bunjevačko-šokačkih Hrvata lijepo je opisao njegov suvremenik, pa i kolega s polja kulture (skladatelj) i polja duhovnosti (svećenik) Albe Vidaković (1914. – 1964.): »Bio je čovjek Božji. Bio je čovjek narodni. Bio je čovjek zlatna pera i mile hrvatske riječi. Simbol naše borbe, našeg preporoda i naše budućnosti. Ličnost koja je u sebi znala povezati i sintetizirati one najljepše i najzdravije snage našega naroda u jednu idealno skladnu cjelinu. Uzor nesebičnog rada, požrtvovnosti i samoprijegora. Čelični karakter, koji je stupio u život i počeo njime kročiti ravnim putem, uzdignuta čela, otvorenih očiju i vedra pogleda...« (Subotičke novine od 23. kolovoza 1940.)
Rano ugasla zvijezda
Potekao je iz obitelji skromnog imovnog stanja. Gimnaziju je završio u Travniku, a studij teologije u Zagrebu. Subotički biskup Lajčo Budanović ga je 1937. zaredio za svećenika. Godinu dana je bio kapelan u Subotici. Nakon kapelanovanja u Subotici, Kokić se ponovno vratio u Zagreb i krenuo na studij slavistike na Filozofskom fakultetu. Imao je još jednu godinu do diplomiranja, kada je 1940. pozvan u vojsku. Nakon deset dana službe, iznenada se razbolio i preminuo od zapleta crijeva 17. kolovoza 1940. u vojnoj bolnici na Cetinju. Njegova prerana i neočekivana smrt izazvala je veliku žalost među njegovim sunarodnjacima u Bačkoj, ali i u svim hrvatskim katoličkim krugovima.
Književno stvaralaštvo
Rano je ušao u svijet književnosti. Svoju prvu pjesmu Đače dao je objaviti u gimnazijskom listu Travničko smilje 1929./1930. Za života je dao objaviti dvije zbirke pjesama: Klasovi pjevaju (Zagreb, 1936.) i Zvona tihe radosti (Zagreb, 1938.). O zbirci Klasovi pjevaju pisali su ne samo domaći (jugoslavenski) listovi, nego i strani: budimpeštanska Magyar Kultura (August Pavel) i češki Muzeum. Hrvatski književni kritičar Ljubomir Marković piše u Hrvatskoj prosvjeti: »Premda mu (Kokiću) je to prva zbirka on nije početnik već gotov pjesnik, izrazit, krepak, bogat: potpuna ličnost.« Zbirka Zvona tihe radosti donosi pjesme za govorne zborove koji su u njegovo vrijeme bili mnogo popularni. Zahvaljujući njegovim školskim drugovima, posthumno je objavljena njegova lirska ostavština pod naslovom Srebrno klasje (Subotica, 1962.).
Publicistika
Okušao se i na polju publicistike. Kada je u jesen 1938. postalo jasno da granicama koje su uspostavljene na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. – 1920. prijeti propasti, Kokić je zajedno s još jednim mladim hrvatskim intelektualcem u cilju upoznavanja hrvatske javnosti s prošlošću, težnjama i prvacima bunjevačko-šokačkih Hrvata sastavio kratku brošuru (od 40 strana) Bunjevci i Šokci. Objavljena je početkom 1939. u izdanju Društva sv. Jeronima u Zagrebu i to u čak 20.000 primjeraka. László Bartók (1896. – 1963.), mađarski konzul (1938. – 1941.) u Zagrebu tražio je od zagrebačkog nadbiskupa »da se zauzme da se ne bi ovakve stvari štampale« pod obrazloženjem »da bi bilo bolje ispustiti ovakve stvari da se ne stvara nepotreban jaz između Hrvata i Mađara«.
Genealogija
Čini se da Kokići izvorno potječu iz Budima. Naime, u zabilješci o vjenčanju Josipa Kokića (3. IX. 1751.) s udovnom Ivana Bošnjakovića (Marijom Mačković), piše kraj imena mladoženje: Budensis (iz Budima, Budimac). Genealogija A. Kokića izgleda ovako: Pavle (umro 1776.) i Marta N.; Albe (r. 1746.) i Katarina Ivković (vj. 1766.); Filip (r. 1777.) i Magdalena Mamužić (vj. 1798.); Grgo (r. 1807.) i Ana Tončić (negdje Koncz) (vj. 1829.); Jakov (r. 1838.) i Tereza Kovač (vj. 1864.); Ivan (r. 1881.) i Ana Miković (vj. 1909.).
