29. srpnja 1938. – Subotičke novine pišu da je po naredbi subotičke Duhovne oblasti Aleksa Kokić riješen kapelanske službe radi nastavljanja studija u Zagrebu. Ujedno, Kokić je prestao biti duhovnikom radnika križara sv. Roka. Na njegovo mjesto došao je Stjepan Ognjanov (kapelan u Tavankutu).
30. srpnja 1971. – Hrvatski tjednik donosi članak pod naslovom Književno i pučko stvaralaštvo bunjevačkih Hrvata (Dubravko Horvatić). To je zapravo prikaz dvije antologije Geze Kikića (antologija poezije/proze bunjevačkih Hrvata) i jedne zbirke pripovijedaka Balinta Vujkova (Cvjetovi mećave). Tu piše između ostaloga: »Pučko pripovjedalaštvo iz Gradišća ili pak pjesništvo i ina književnost Bačkih Hrvata ne pripadaju našoj književnosti tek zato što su plod pripadnika hrvatskoga naroda, nego i zato što se u njima, preko hrvatskoga jezika, očituje hrvatski duh«. Za Kikićeve knjige Horvatić kaže: »I upravo zahvaljujući tim dvjema knjigama, prvi put možemo steći predodžbu o dometima tog dijela hrvatske književnosti«. Vujkova pak poredi s Olinkom Delorkom, koji je bio također proučavatelj usmene književnosti iz Dalmacije od otoka Premude do Molunta u Konavlima.
31. srpnja 1952. – Politika piše da je Joso Šokčić, umirovljeni novinar, u jednoj od periferijskih ulica grada Subotice sazidao jednu malu zgradu sa svega dvije sobice, u kojoj je smjestio svoju malu zbirku subotičkog tiska i plakata.
1. kolovoza 1874. – Subatički glasnik piše da je »Bunjevački Kalendar svagda u 1200 i 1400 primerakah u Bačkoj, Banatu, Baranji i Stolnobiogradskoj županiji proturen«.
2. kolovoza 1924. – Hrvatske novine donose kratku bilješku o Staniši Neorčiću, pučkom pjesniku iz Subotice. Pišu da je spjevao poslije atentata na Franju Ferdinanda 1914. jednu pjesmu, koja je izašla u Našim novinama 5. srpnja 1914. Tada je Neorčić bio agitator Istvána Tisze, mađarskog premijera (ministar-predsjednik) i predsjednika Nacionalne stranke rada (Nemzeti Munkáspárt). Poslije Prvog svjetskog rata, Neorčić je postao pristaša Narodne radikalne stranke i Nikole Pašića, koji je bio na čelu vlade Srbije, protiv koje je Austro-Ugarska pokrenula rat 1914.
3. kolovoza 1973. – Subotičke novine pišu da se na posljednjoj Dužijanci najbolje vidjela masovnost KUD-a Bunjevačko kolo. Člankopisac tvrdi da društvo, poslije radikalnih unutarnjih promjena (tj. poslije čistke hrvatskih prvaka 1972.) nadrasta okvire svoga imena. Tajnik Bunjevačkog kola Antun Stantić dao je u ime društva izjavu. Bunjevačko kolo će na jesen organizirati rad folklornih sekcija pri osnovnim školama.
4. kolovoza 1920. – Neven piše o raspoloženju prvaka subotičkih Hrvata pred izbore i zagovara ideju da Hrvati budu glavni politički faktor u Subotici: »Mi nedamo da u našoj kući, drugi gospodari; u Subotici bunjevci moraju i hoće da upravljaju svoju varoš, neka se neboji ni jedan došljak, da će se naš grad u našim rukama upropastit. Ni dosad nisu bili bunjevci raspikuće – to se vidi na našem imanju, a neće biti ni odsele. A to je valda jasno, da kao što u obitelji starešinu nasliduju njegova deca, tako isto i našu gradsku upravu nemožemo poveriti tudjinu koji je obično pun obećanja, ali nezaboravljajmo da je obećanje samo ludom radovanje«.
