Materinji jezik je važan dio identiteta svake osobe ili naroda, osobito onih manjinskih. Istina, to je uočljivije i možda značajnije kod onih naroda čiji se jezik značajno razlikuje od većinskog jezika i koji nije razumljiv većini u toj državi. Kad su u pitanju južnoslavenski narodi, na prvi pogled se čini kako jezik ne igra toliko veliku ulogu. Prije svega zato što su svi ti jezici manje-više međusobno razumljivi – napose kada su u pitanju bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik. Ne ulazeći u jezične rasprave jesu li to isti ili različiti jezici, činjenica je da svaki narod drugačije naziva svoj jezik ali i da se pripadnici ovih naroda međusobno dobro razumiju, napose oni koji žive zajedno u istim regijama i krajevima. No, postoje i razlike. Osim u formiranju rečenice, u pojedinim riječima, o tome radi li se o ekavici, ikavici ili ijekavici razlika je i u pismu. Pismo je hrvatsko latinica, kao i bosansko i crnogorsko a pismo srpsko je ćirilica. To valjda nije sporno. Mada, kad bolje razmislim i tu je bilo raznih faza, u ustavima i zakonima. I nije sporno niti da poznavanje više jezika obogaćuje život (možemo biti dionici različitih kultura), a isto tako može biti i od koristi. Napose u današnje vrijeme kada je mobilnost ljudi u potrazi za poslom postala svakodnevna pojava.

Međutim, jesu li te razlike baš toliko nevažne i treba li napustiti, zaboraviti vlastiti jezik i prepustiti ga zaboravu u ovim krajevima u kojima od davnina obitavaju i Hrvati sa svim drugim narodima? Međunarodni dan materinjeg jezika koji se obilježava širom svijeta podsjeća nas na važnost materinjeg jezika, čak i onda ako je potisnut na margine, čak i onda ako ga nismo naučili na vrijeme, čak i onda ako smo ga pomalo zaboravili. Čak i onda ako svakodnevno govorimo jezikom sredine u kojoj živimo – većinskim jezikom, jer je tako lakše, jer nas neće čudno pogledati ili nas možda pokušati uvjeriti kako hrvatski jezik ne postoji. Jer ako na to pristanemo, pristajemo i na to da niti mi ne postojimo. Ako pristajemo na teorije o tome kako je hrvatski jezik izmišljen, pristajemo i na to da je hrvatski narod izmišljen. A kako smo čuli ovih dana na različitim svečanostima povodom ovoga dana jezika različiti jezici i narodi su bogatstvo ovoga društva. Jesu li to samo fraze, ili je doista tako – ovisi i o nama. Premda nas danas pritiska toliko drugih, prije svega ekonomskih problema niti pitanje jezika nije manje važno – jer govori o tome tko smo i govori o tome jesmo li spremni čuvati to bogatstvo. Zato, ako želimo sačuvati svoj identitet, čuvajmo i njegujmo i svoj jezik. U dijalektu ili u standardu.  

J. D.