Isus se često koristio prispodobama da približi ljudima Božje kraljevstvo, jer čovjek stvarnost koja mu je daleka i nepoznata može bolje shvatiti jedino ako je usporedi s nečim što mu je poznato i blisko. One su zanimljive i pune važnih poruka, koje nas usmjeravaju k vječnosti.
Što je vrijedno?
Isus ljude stalno podsjeća na vrijednost vječnosti i čovjekove povezanosti s Bogom. Ipak, vjernici, i onda i danas, zaboravljaju te vrijednosti i utapaju se u prolaznost svijeta. Bog želi da se izdignemo iznad prolaznosti, jer nas je stvorio za vječnost; mi nismo prolazni, prolazan je samo naš boravak na ovom svijetu, ali mi smo vječni i nastavljamo živjeti u vječnosti. Na to nas opominju Isusove prispodobe, jer koliko god da se osjećamo vjernicima, ako živimo za prolazno, umjesto za Božje kraljevstvo, ugrožavamo svoju vječnost, ulazak u kraljevstvo u kojem nas Svevišnji radosno iščekuje.
Kaže Isus: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga« (Mt 13,44-45). Ljudi iz ovih prispodoba prepoznali su da je ono što su pronašli vrjednije od onoga što posjeduju, te su se svega odrekli kako bi zadržali pronađeno. Tako vjernik treba prepoznati vrijednost Božjega kraljevstva. Za njim ne trebamo tragati, njega nam Isus daruje, ali radi njega se trebamo puno toga odreći, nekada čak i svega. A tako se teško odričemo onoga što nam ovaj život nudi, grčevito se držimo imetka, položaja, prijateljstava, ugleda, napretka, raznih vrsta međuljudskih odnosa, čak i kada smo svjesni da nas to može koštati kraljevstva Božjeg. Isus nam poručuje da nema ništa važnije od vječnosti, ništa vrjednije od onoga što nam Bog nudi. Božje ponuda vrjednija je od svakog blaga, a jesmo li spremni tu dragocjenost prigrliti? Ne možemo zadržati sve, nalazimo se na raskrižju. Ljudi iz prispodobe prepoznali su dragocjenost pronađenog te nisu dvojili. Prepoznajemo li mi dragocjenost Božje ponude?
Ponekad se toliko uljuljamo u svakodnevicu da zaboravimo na vječnost i Boga, ali Evanđelje nam ne dopušta taj zaborav. Ono podsjeća čovjeka da je ovdje sve prolazno, da se vjernik ne može prepustiti kolotečini života već mora nadilaziti ovozemaljske izazove u težnji k vječnosti.
Sami biramo stranu
Pošto je ukazao na vrijednost Božjeg kraljevstva, Isus priča ovu prispodobu: »kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi« (Mt 13,47-50). Nakon što je blažim riječima upozorio na vrijednost vječnosti, Isus govori prispodobu koja nas plaši, jer nas bez odgađanja tjera na promišljanje. Na kojoj ću se strani naći kada anđeli budu dijelili ljude? Na onoj na koju me odvede moj način života; tako u stvari sami biramo na kojoj ćemo strani biti. Nije zao u ovoj prispodobi samo onaj koji je činio zlo nego će na stranu tih biti svrstan i onaj koji je zaboravio na Boga i vječnost, koji je učinio zlo prema svojoj budućnosti koja ga čeka kada napusti ovaj svijet. Sreća je što je Božje milosrđe preveliko i dokle god hodimo zemljom nije kasno da se obratimo, da se prenemo iz prolaznosti i usmjerimo k vječnosti.
