22. srpnja 1927. – Subotičke novine pišu da je odlukom ministra socijalne politike Kraljevine SHS za upravitelja katoličke zadužbine dobrotvorke Marije Vojnić Tošinice u Subotici imenovan Svetozar Udicki, po struci ravnajući učitelj, zastupnik oblasne skupštine Bačke županije i ravnatelj šegrtske škole u Subotici.

23. srpnja 1937. – Subotičke novine pišu da je ministarstvo prosvjete uslišilo zahtjev koji su uputili roditelji učenica škole časnih sestara Naše gospe u Subotici. Naime, prije toga, ministarski izaslanik na građanskoj školi u Subotici Branislav Stevanović nije htio potpisati svjedočanstvo onim učenicama koje su završile četvrti razred s odličnim uspjehom. On je tražio da učenice polažu malu maturu.

23. srpnja 1982. – Subotičke novine pišu da se 16. srpnja Kulturno-umjetničko društvo Bunjevačko kolo vratilo sa šestodnevnog gostovanja na Krku. Folklorna sekcija, tamburaški i narodni orkestar i vokalni solisti priređivali su svakog dana gostovanja po jedan koncert. Strani i domaći turisti uživali su u bogatom repertoaru subotičkih amatera.

24. srpnja 1926. – Hrvatske novine pišu da su nova zvona crkve sv. Terezije donešena pred crkvu i privremeno postavljena na skelama. Njihovo posvećenje obavit će se 25. srpnja u tri sata poslije podne. Prvo i najveće zvono opravila je familija Prćić kao porodičnu zadužbinu. Ima klatno teško 180 kg, a njena ukupna težina iznosi 36.70 metermaži (1 metermaža = 100 kg). Nosi natpis: »Zadužbina Prćić familije, Subotica 1926. Zvono je posvećeno sv. Ivanu evanđelisti na uspomenu najstarijeg Prćića, Ive Prćića, koji je položio 30.000 din. U ime Prćićevih zvonu će kumovati Veco Prćić«.

25. srpnja 1925. – Hrvatske novine pišu da je Ministarstvo unutarnjih djela izmijenilo naziv stanice Žednik u »Dobrovoljačko selo«.

26. srpnja 1924. – Hrvatske novine pišu da će se 3. kolovoza na najsvečaniji način prirediti u Subotici Dožejanca.

26. srpnja 1945. – Hrvatska riječ donosi članak Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati. Tu piše između ostalog: »Od dolaska Bunjevaca iz njihove postojbine u Bačku i ostale sjeverne krajeve naše domovine nazivali su ih drugi narodi raznim imenima, kao Raci, Dalmati i sl. Već iz tih naziva, koje su upotrebljavali tadanji historičari, vidi se da su oni sastavni dio Hrvata, ali da žive pod svojim plemenskim imenom Bunjevci. To što su Bunjevci ovako dugo ostali pod nazivom Bunjevac može se protumačiti uglavnom time što su živjeli pod raznim režimima koji im nisu dozvoljavali da dodju u vezu sa svojom braćom u Hrvatskoj, od koje su bili odijeljeni jednom važnom prirodnom preprekom, a to je Dunav. Vlastodršci onih država u kojima su Bunjevci živjeli, živjeli su da Bunjevci ne budu Hrvati, jer su na taj način lakše vladali njima i držali su ih izolirane od njihove nacije, od Hrvata u Hrvatskoj«.

27. srpnja 1929. – Hrvatske novine pišu da je u noći od 21. na 22. srpnja u crkvi sv. Terezije izvršen pokušaj krađe. »Izgleda da se uvukao lopov još za dana u crkvu te je čekao pod stepenicama, koje vode na kor, zgodu da izvrši svoje nedjelo.« Međutim, svećenici (Takač i Vojnić Zelić) osujetili su lopova u njegovoj namjeri. Lopov je pobjegao vjerojatno kroz prozor na pročelju crkve. Tamo je policija pronašla njegov provalnički alat.

28. srpnja 1935. – Subotičke novine pišu: »Mislim da u pogledu određivanja narodnosti odlučuje povijest, a ta ne govori nego viče, da su Bunjevci Hrvati, a da ne postoje nikakvi Bunjevci Srbi ili kakvi bunjevački Srbi; te povijest ne poznaje!«.