Strah je, prema svim psihološkim kategorizacijama, jedna od nekoliko osnovnih ljudskih emocija. Zajedno s osjećajima radosti, tuge, bijesa i gađenja i strah se u životu javlja veoma rano i manifestira se na jednostavan i prepoznatljiv način, neovisno o kulturološkim razlikama.
U posljednje vrijeme na ovim prostorima taj je osjećaj dodatno pojačan zbog vremenskih neprilika koje su pogodile Italiju, Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te našu zemlju. Prizori koje smo gledali uglavnom negdje na Floridi, Kanzasu ili Dalekom istoku; prizori orkanskih vjetrova koji čupaju i odnose sve pred sobom, pa i tornada, poput onoga u Milanu, doselili su se u srednju Europu i izazvali zlo, nevolju i štetu kakvu ponekad ni rat ne pravi.
I pored toga što su ove nepogode, bar za sada (srijeda ujutro), mimoišle Suboticu, vjerojatno nikome ni u ovome gradu nije svjedeno kada ovih dana pogleda na nebo ili posluša vremensku prognozu. Slike Bilja, Darde, Županje, Novoga Sada... jasno upozoravaju da je opasnost tu, u blizini, a što zna oblak što je stotinjak kilometara gore ili dolje, lijevo ili desno?
Iako se, na sve veće protivljenje tamošnje javnosti (posebno poljoprivrednika), od prije nekoliko godina uporaba protugradnih raketa  u Hrvatskoj više ne prakticira, nekako smirujuće djeluje podatak da je samo s Radarskog centra Bajša jednog od kritičnih dana, 13. srpnja, na tzv. superćelijski oblak ispaljeno 340 raketa (!), plus one s teritorija samoga Grada. Uz zvono na Čikeriji i sklopljenje ruke vjernika ove aktivnosti čovjeka u borbi s prirodom ostale su mu valjda kao slamka spasa.
Strah, međutim, ovih dana u Subotici ne proizvode samo vremenske neprilike nego je on izravna posljedica ljudskih aktivnosti. Taman se, recimo, učinilo da je intenzivno puškaranje između migrantskih grupa na Makovoj sedmici konačno prestalo i da su institucije države (policija, žandarmerija) odradile posao koji se od njih i očekivao kada se pokazalo da je riječ zapravo samo o »primirju«. »Poligon« je sa sjevernih rubova grada premješten na istok njegova atara, na periferiju Hajdukova, gdje je u obračunu grupa migranata konačni ishod jedna mrtva osoba i dvije ozlijeđene koje su završile u subotičkoj bolnici. Doda li se tome i informacija da je subotička policija ovih dana u automobilu dvadesetdevetogodišnjaka iz Preševa pronašla dva kalašnjikova i 150 komada streljiva, osjećaj nesigurnosti dodatno se pojačava, ne samo kod stanovnika Makove sedmice ili Hajdukova.
Isti osjećaj, posebno ako se o tome prije malo bolje razmisli, sve više izaziva informacija da je Majšanski most zbog napuklina, trošnosti i (pre)opterećenosti potencijalno opasan za promet. Fotografije na jednom od lokalnih portala najrječitije opisuju u kakvom je stanju arhitektonsko zdanje koje ove godine puni 111. rođendan: naprsli stupovi, korozijom devastirana armatura i trošni beton sami po sebi djeluju dovoljno upozoravajuće da ti ne padne na pamet rečenica Bate Stojkovića: »Da se ja pitam, ja bih ovde prošao«. U situaciji kakva već jest s Majšanskim mostom zaista djeluje kao luda hrabrost lokalne samouprave sa svim pripadajućim stručnim sužbama da ne poduzme ništa i promet pusti po načelu »valjda će izdržati«. Pri tomu, poput kineske kompanije iz prošlotjednog primjera s odlaganjem otpada na privatno vlasništvo, priopćenje Javnog poduzeća za upravljanje cestama, urbanističko planiranje i stanovanje da Majšanski most nije jedini alternativni za prelazak preko pruge je ne samo cinizam prema građanima nego i vrijeđanje njihovog osjećaja za snalaženje u prostoru, odnosno poznavanja grada.
Zacijelo bi ne jedan sugrađanin navedenim strahovima dodao i još neke, poput onih od bahatih motociklista ili pak »tatinih sinova« u skupocjenim automobilima ili pak onih od pasa lutalica. Ali, realno je pretpostaviti kako neki od navedenih strahova, ili svi skupa, u posljednje vrijeme ispunjavaju svakodnevicu prosječnog Subotičanina.
Razmisli li se malo ovome osjećaju, dolazi se do nekoliko zaključaka. Prvi je svakako taj da je strah sam po sebi loša, negativna emocija i da se zbog toga nakon izvjesnog vremena, kada njegovo »djelovanje« počne slabiti, nastoji ukloniti iz svog duševnog stanja. Najčešći oblik toga je u »racionalizaciji straha«, odnosno traženju krivca za njegovo izazivanje, a to je već put k jednoj, također osnovnoj, ali još negativnoj emociji – bijesu. U slučaju vremenskih nepogoda bijes se možda neće usmjeriti na jedan cilj (jer smo za promjenu klime krivi svi«, a to znači nitko konkretno), ali u slučaju eskalacije sukoba migranata i njegovog prelijevanja na lokalno stanovništvo, odnosno u slučaju tragedije na Majšanskom mostu kolektivni bijes itekako će lako pronaći konkretnu adresu. A ne treba zaboraviti i to da je bijes, koliko racionalna toliko i iracionalna kategorija.
Z. R.