Tema

 

Međunarodni dan materinskog jezika obilježen je i u Srbiji. Hrvati koji žive u ovom podneblju mogu učiti svoj materinski jezik u školama, postoje tiskani i internetski mediji, programi na hrvatskom jeziku na elektroničkim medijima, tiskaju se knjige i književni časopisi, a postoji i zakonska regulativa koja štiti hrvatski jezik u Srbiji. Kaže se kako uvijek može više i bolje, ali je i pitanje u kojoj mjeri danas obrazovanje, mediji i književna djela na hrvatskom jeziku održavaju vitalnost materinskog jezika Hrvata koji žive u Srbiji. Jedno od pitanja je i koliko se hrvatski jezik čuje u javnosti i u svakodnevici i koliko tomu doprinose ovdašnji Hrvati. O tome smo razgovarali s književnikom Milovanom Mikovićem, koji je u svom dugogodišnjem novinarskom, uredničkom i književnom radu istraživao i promišljao našu kulturnu baštinu i suvremenu hrvatsku književnost koja se piše u Vojvodini.

 

 

HR: Jezik ovdašnjih Hrvata nije izuzetak glede podložnosti procesu asimilacije. Kako se tome oduprijeti?   

 

Očuvanje hrvatskog jezika, u podneblju gdje smo izloženi i slavenskim i drugim utjecajima susjeda – ima i dva osobito značajna aspekta. Prvi je, privrženost novoštokavskoj ikavici s kojom je većina naših predaka došla u srednjoeuropski prostor i s njom na usnama opstajala, odupirući se asimilaciji, te se i danas mnogi njome služimo u Bačkoj i južnim županijama Mađarske. Drugi aspekt je pitanje ovladavanja hrvatskim jezikom i njegova uporaba, ne samo doma, u obitelji, ili u međusobnoj komunikaciji, u hrvatskim institucijama, udrugama, putem medija, u Crkvi, nego i izvan njih, kao dio svakodnevice i svih naših komunikacija.

 

Z.S.

 

Opširnije u tiskanom izdanju