I po ljudskom i po Božjem zakonu privatno je vlasništvo svetinja, čije otuđivanje, oskrnavljivanje ili bilo koji drugi oblik zloporabe podliježe odgovarajućim sankcijama. Tako je – s izuzetkom još uvijek neukinitoga »dozvoljenog iznosa krađe« – i kod nas, a oni malo radikalniji tumači prava u obrani vlastite imovine s neskrivenom zavišću podsjećaju na primjere iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje vlasnik ima pravo uporabiti i silu (uključujući i oružje) ukoliko mu netko nepozvan ili nepoželjan bane na posjed.
Takvih sloboda kod nas niti je bilo, niti postoje, niti su u izgledu u skorijoj budućnosti. Zapravo – i bez neukinutog »dozvoljenog iznosa krađe« – mnogo je primjera da praksa gazi Ustav i zakone, praveći od njih mrtvo slovo na papiru. Pa još kada su u igri »viši interesi«. Najviši. Onda je za pojedinca najbolje da je negdje po strani i da ni na koji način nije povezan s time.
Kao i uvijek kada su u pitanju veliki državni projekti, ni izgradnja pruge Beograd – Budimpešta, na dionici kod Subotice, ne može proći bez nepredviđenih detalja (o kojima uglavnom piše »kolega-kolumnist« Zsombor Szabó), a čije posljedice građani najviše osjećaju i trpe. Posljednje što se u tom nizu pojavilo je upozorenje s više strana da je Majšanski most – koji zbog zatvaranja ceste kod nadvožnjaka trpi prevelika prometna opterećenja – na rubu pucanja!
Vlasnik tvrtke Tabu Milan Bursać, međutim, zbog izgradnje pruge i od ranije ima briga. On, naime, ima nesreću da mu se zemljište nalazi pored pruge, što se u posljednjih pol godine za izvođače poslova izgradnje pokazalo baš zgodno: kao odlagalište građevinskog otpada, ali i kao svojevrsna banja pijeska s obližnjeg gradskog zemljišta iz koje se može vaditi prijeko potrebna »sirovina«. Kako je naveo za TV N 1 i portal Magločistač, Bursać je sada, osim zemljišta, vlasnik i oko 10.000 kubika građevinskog otpada s kojim se ne može izboriti, a na Regionalni deponija ga nitko ne odnosi jer za takvo što ne postoje sklopljeni ugovori s naručiteljem poslova i njihovim izvođačem!
Nije, naravno, teško zamisliti što je dalje činio Milan Bursać: obratio se beogradskom ogranku kineske kompanije Shandong Luqiao Group kao izvođačima radova, Infrastrukturi železnice kao naručitelju poslova, zvao je subotičku komunalnu inspekciju koja je odmah izašla na »mjesto događaja«, sačinila zapisnik, dala otpad na analizu (utvrđeno da je »kvalitete« primjerene upravo za Regionalni deponij), bezuspješno se obraćao pokrajinskom inspektoru za zaštitu okoliša (!), pa čak i Veleposlanstvu Kine (!!). Naravno, kako to već često biva u sličnim situacijama, rezultat svega toga je jedno veliko – ništa! I sljedeći njegov potez lako je bilo predvidjeti: kako se nitko od p(r)ozvanih zbog njegovog devastiranog zemljišta nije uzrujao, Bursać je, naravno, protiv Infrastrukture železnice i Shandong Luqiao Groupa podnio kaznene prijave. Ne želeći se dalje miješati u odgovorne pravne poslove, pustimo institucijama da svoj posao, kao i uvijek do sada, obave savjesno, pravično i pravodobno.
Čak i od samog slova zakona, koji nedvosmisleno štiti pravo nepovredivosti privatnog vlasništva, pa čak i od same naravi posla koji se obavlja (međunarodna pruga, državni interes, opća korist...) ima jedan detalj koji sve to briše i koji na površinu baca sav otpad ljudskoti u vidu drskog i bezobraznog odnosa državnih institucija i stranih kompanija prema pojedincu, u ovom slučaju Milanu Bursaću. Isključivo kao drsko i bezobrazno mogu se protumačiti postupci pokrajinskog inspektora za zaštitu okoliša i Infrastruktura železnice, koji niti nakon Bursaćevog niti novinarskih obraćanja nisu našli za shodno odgovoriti na jednostavna pitanja: zašto to radite i kojim pravom? Kineska kompanija, osim drskosti i bezobrazluka, pokazala je da raspolaže i zavidnim količinama cinizma kojim je zaokružila ovu tužnu i ružnu priču. Naime, u odgovoru TV N 1 kompanija Shandong Luqiao Group navodi kako ona (kao izvođač radova) »nije odgovorna za nanijeti komunalni otpad«, dražesno poklapajući prethodnu rečenicu tvrdnjom da će navedeni građevinski otpad biti saniran »u skladu s planovima o izgradnji i po završetku radova« i to, kao vrhunac cinizma, »na lokaciju koja je predviđena elaboratima za zaštitu okoliša«! Tko? Kada? Gdje?
Osim Milana Bursaća i rijetkih koji se solidariziraju s njim zbog nečovještva koje ga zadesilo, pitanja su ovo koja više nikoga ne zanimaju. Državu? Pa gdje će se bakćati s tamo nekim »stručnjakom« iz Subotice i ružiti idilu o brzoj pruzi i još kvariti odnose s Kinezima? Grad? Pa to je privatno vlasništvo, a uostalom izašla je i komunalna. Treba li valjda zbog tamo nekog sugrađanina podrivati državne interese i još se zamjeriti Božanskom? Kompanija? Dostojan nastavljač tradicije Ling Longa, koji je tvornicu u Bečkereku pretvorio u svojevrsnu vojarnu, prilagodivši je ratnim uvjetima za odnose s javnošću. Zašto sve ovo i ovako? Pa, može im se. Jer im država, kao prava domaćica, to dopušta.
Z. R.