Hrvatski veleposlanik u Srbiji Hidajet Biščević rekao je u intervjuu za Demostat kako je Hrvatska otvorena i spremna pružiti podršku Srbiji na putu k Europskoj uniji, i da je strategijski cilj i interes Zagreba pripadnost svih zemalja jugoistočne Europe istoj zajednici demokratskog svijeta. U intervjuu koji je glavni urednik Demostata Zoran Panović vodio polovicom srpnja Biščević je govorio o procesu europskih integracija Srbije, otvorenim pitanjima između dvije zemlje, odnosima u regiji i drugom. 
Na pitanje »koliko danas Hrvatska iskreno želi Srbiju više integriranu k EU i koliko joj u tome može pomoći, naravno pod uvjetom da Srbija to iskreno želi – i približavanje EU i pomoć Hrvatske?« veleposlanik Biščeviće je odgovorio:
»Odgovor će možda zvučati odviše izravan, možda i grub – dakle, dajte da uzvratim pitanjem: kome bi više odgovarala Srbija integrirana u Europsku uniju negoli Hrvatskoj? Sve drugo, u današnjoj slici Europe podijeljene i polarizirane, s potencijalnim novim crtama razdjelnicama, bio bi strategijski i sigurnosni izazov. Kako bi izgledala sigurnosna karta ovog dijela europskog  jugoistoka s Hrvatskom na jednoj strani i Srbijom na nekoj drugoj? Zar trebamo dopustiti da postanemo poligonom vojno-sigurnosne konfrontacije Istoka i Zapada? 
Pitanje je, dakle, pitanje za Srbiju – na Srbiji je da odluči o integraciji s EU, Hrvatska je otvorena i spremna pružiti podršku na tom putu, Hrvatska je spremna na suradnju, na dobrosusjedstvo, na ravnopravne odnose na načelu nemiješanja u unutarnje poslove…
Nije da nisu pokušavali da odnose poprave i Koštunica i Sanader, i Tadić i Josipović i Kitarović i Vučić. I ne samo oni. Ali su bilance traljave. Da li je nakon svih ovih godina jasno da cementirani ratni narativi trajno remete punu normalizaciju odnosa Srbije i Hrvatske?
Svakako. Davno sam rekao da mi živimo u paralelnim povijestima. I uvijek tomu dodajem neporecivu istinu – na kraju svega, ne mogu postojati dvije povijesne istine. A bez istine, teško da ima iskrenog i trajnog rješenja za te ‘cementirane narative’. 
Ovdje sam već dovoljno dugo da jasno vidim koja je cijena pokušaja da se održava ‘jedna istina’ koja se, da malo iskoračim iz diplomatskih obzira, svodi na odbijanje jasnog suočavanja s prošlošću. 
Mislim pri tome na unutarnji odnos snaga ovdje, na otpore promjenama koji se oslanjaju upravo na to recikliranje i održavanje narativa prošlosti. Pitanje je, naravno, za samu Srbiju, jer nitko na njega ne može odgovoriti osim Srbije.«
Na pitanje u kojoj se mjeri Hrvatska osjeća i dalje kao zemlja »regije«, veleposlanik Biščević je, među ostalim, odgovorio:
»Na žalost, kad spominjete ‘regiju’, doista je riječ o gotovo neodrživom terminu – jer, razlike i podjele u smislu geopolitičke pripadnosti i političkih vrijednosti malo se gdje toliko očituju kao u toj ‘regiji’ koja, na žalost, još ne pripada istom geostrategijskom sklopu već je podijeljena: članice euro-atlantskih integracija, zemlje zamrznutih sukoba i zemlje ‘u vakuumu’. 
Regije su, u svijetu, u načelu, geografsko-politički prostori koji dijele iste ili slične sigurnosne, vrijednosne i druge standarde. U tom pogledu, nažalost, u ovom trenutku to nije slučaj s ovim dijelom Europe. Otuda i hrvatski strategijski cilj i interes: pripadnost svih zemalja ovog europskog jugoistoka istoj zajednici demokratskog svijeta.«
Odgovarajući na pitanje kako objašnjava situaciju »da hrvatska zajednica u Srbiji i srpska u Hrvatskoj imaju mnogo bolje odnose nego što ih imaju službena Srbija i Hrvatska, i da dvije zemlje u čijim su vladama ministri lideri nacionalnih manjina (Žigmanov i Pupovac) imaju tako loše odnose, što je ipak prilično paradoksalno?«, veleposlanik Biščević je, među ostalim, odgovorio:
»Prije svega, ako su i kad su međudržavni odnosi na ‘točki stagnacije’, onda je svakako korisno i moguće čak i poticajno da vodstva dviju nacionalnih manjina u dvjema državama dobro surađuju, da na stanovit način ‘otvaraju vrata’. Ali, istodobno, budimo realni… riječ je o odnosima i suradnji vodstava dviju zajednica. Sami pripadnici dviju zajednica, s obje strane, iskreno govoreći, nisu osobito aktivni sudionici tog procesa kojeg predvode vodstva… čini mi se da će za takvo što trebati vremena i oko toga treba biti realan. A paradoks o kojem govorite vjerojatno proizlazi iz proste činjenice da gospoda koju spominjete ne djeluju u jednakom domaćem, unutarnje-političkom miljeu.«
Kompletan intervju se može pročitati na portalu Demostata: demostat.rs.