Svima nam je još iz djetinjstva znana definicija molitve – ona je razgovor s Bogom. Tako kratka definicija, lako pamtljiva, ali u njoj je sažet cijeli odnos Boga i čovjeka. Čovjek je tako sazdan da uvijek traga za Svevišnjim. I onda kada ga nije poznavao, čovjek je osjećao da Bog postoji. Tragao je za njim, iako nije točno znao za kim traga. Kako mu se Bog počeo polako objavljivati, čovjek mu se počeo obraćati, počeo je moliti. Doduše, ne onako kako mi danas znamo, ali pokušavao je nekako doći u kontakt s Bogom. I uvijek, i onda i danas, čovjek se pita moli li dobro. Ako ne moli dobro, kako može popraviti molitvu? Bilo mu je i bit će mu uvijek važno da ga Bog čuje, ali i da on čuje Boga, jer molitva je razgovor, a ne naš monolog, kako se to nama često čini i na čega je svodimo.
Molitva je susret čovjeka s Ocem nebeskim. Kroz nju Otac čuje i ono što čovjek nije ni izgovorio. On kroz molitvu liječi čovjekovu dušu i donosi joj mir kakav mu nitko na ovome svijetu ne može dati. Bog ne šuti dok mu se čovjek obraća. On djeluje i govori, ali se Božji govor ne može čuti tjelesnim ušima, duša je ona koja Boga čuje i osjeti. No, da bi se to dogodilo, potrebno je da čovjek Bogu u potpunosti posveti svoje vrijeme i svoje misli, da iz svoje glave odagna sve drugo što nije Bog, da ne žuri i ne odbrojava minute nego da se prepusti susretu sa Svevišnjim.
Duh moli za nas
Pavao Rimljanima piše: »Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete« (Rim 8,26-27). U kršćaninu prebiva Duh Sveti, kojega je primio po sakramentima inicijacije. Duh je onaj koji nas vodi i nadahnjuje u mnogim kršćanskim djelima koja su mila Ocu. Duh nas nadahnjuje i na molitvu. On zna što nam je na srcu i poučava nas kako dobro moliti. U iskrenoj molitvi Duh se moli s nama, a Otac, kome je molitva upućena, odmah čita njegove misli. Tako kršćaninova molitva po Duhu biva odmah uznesena k Ocu.
Bog djeluje i kad šuti
Dakako, to nije molitva koja je recitiranje naučenog napamet, niti usputno prizivanje Boga kada želimo instant pomoć. To je molitva u skrovitosti, najintimniji susret Boga i čovjeka, kada vrijeme staje, a čovjekove misli potpuno obuzima želje da svome Ocu preda sve što mu je na duši, cijeli svoj život, ali i da u tišini osluhne što mu Otac ima poručiti. Tada Duh naše molitve uznosi k Ocu, a Otac odgovara. Pa čak i kad šuti, Bog odgovara. Njegova šutnja znači treba sačekati, treba biti strpljiv, doći će trenutak kada će se proslaviti u našem životu. Po toj šutnji Otac ponekad izlijeva na nas snagu kojom možemo izdržati i ono što mislimo da nikada nećemo moći, snagu po kojoj ćemo moći zahvaljivati za patnje i blagoslivljati one koji su nam neprijatelji. Božja šutnja je njegovo djelovanje, ona nikada ne znači da nas nije čuo.
Kako moliti, kako postići mir i usmjeriti misli k Bogu kad nas toliko toga opterećuje? Istina, to nije jednostavno. I mnogi sveci su se borili s tim. Moliti se treba redovito, treba vježbati svoj um i duh da se isprazne od svega i usmjere k Bogu. Možda nikada nećemo biti zadovoljni svojom molitvom, ali je važno ne odustajati nego se svakoga dana truditi iznova. Bog želi što bolju molitvu, ali cijeni i svaki pokušaj; važno mu je da ga ne isključimo iz svoga života nego da mu se uvijek obraćamo s vjerom i pouzdanjem.
