Čovjekov život je prolazan i u jednom trenutku završava smrću. Ljudi su se oduvijek bojali smrti, jer nisu znali što se iza nje krije, ništavilo ili drukčiji vid života. Što god da bilo, čovjeku je nepoznato i zato se smrti boji, te mu je ovaj život drag koliko god da je težak. Tako je ono što razlikuje vjernika od nevjernika upravo odnos prema smrti. Vjernik čvrsto vjeruje da život ne završava smrću nego je smrt samo prijelaz s ovoga svijeta u vječnost k Ocu. Nevjernik se smrti boji, pokušava je odgoditi, ne želi na nju misliti, a vjernik se smrti raduje, jer želi doći k Ocu na nebesima, jer zna da je Bog za svoju djecu pripremio vječnu radost nakon ove doline suza. Osnaženi tom vjerom, prvi kršćani se nisu bojali mučeništva; mnogi sveci i u kasnijoj povijesti Crkve željeli su položiti život za Krista. Mi rijetko o tome mislimo i ponekad smo sličniji nevjernicima koji se boje smrti, jer su i suviše vezani za prolaznosti ovoga svijeta. Zato Pavlova ohrabrenja u Poslanici Rimljanima nikada ne mogu prestati biti aktualna.
Život je ispunjen patnjama
Pavao Rimljanima poručuje: »Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama« (Rim 8,18). Čovjekov život na zemlji opterećen je različitim patnjama. Bolest, siromaštvo, progoni, odbačenost od najvoljenijih, posao, obiteljski problemi…, mnogo toga tišti samo jednoga čovjeka. Nema osobe koja je hodila ovim svijetom, a da patnja nije bila dio njezina života. Bog je uvijek naklonjen patnicima, što i Sveto pismo potvrđuje. Patnju dopušta iz različitih razloga, nekada ih spoznamo, a nekada ne. Ipak znamo da će patnja nevinog patnika biti u nebu nagrađena.
Međutim, Bog posebno vrednuje patnju radi vjere. Onaj koji trpi samo zato što je vjernik, što živi prema Božjem zakonu i ne da se pokolebati društvenim normama bit će za to od Boga nagrađen. I Isus je kazao: »Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu« (Lk 6,22-23). Isusova obećanja nisu nikada prazna, tako da nagrada na nebu dočekuje svakoga koji odluči ostati uz Krista i onda kada je zbog toga odbačen od svijeta, pogrđen i ponižen, onda kada ga različite patnje i nepravde snalaze zbog njegove vjere.
Vrijedi patiti radi Krista
Jesmo li uistinu takvi vjernici koji se žele izložiti zbog Krista i njegove riječi? Prihvaćamo li da je na ovome svijetu sve prolazno, a da nas pravi život čeka tek poslije smrti, koja je kraj samo iz perspektive ovoga svijeta? Isus u prispodobi o sijaču kaže da su oni koji od njegove riječi odustaju onda kada nastupe progoni i nevolje, poput kamenitog tla na kojem sjeme uzraste, ali se zbog sunca osuši (usp. Mt 13,1-23). Riječ je posijana u srcu svakog od nas. Jesmo li plodno ili kamenito tlo, za to se sami opredjeljujemo. Uz Božju pomoć itekako možemo donijeti ploda, čak iako su oko nas oni koji će nas zbog toga poniziti, označiti različitim pogrdnim naslovima, čak marginalizirati. Teško je čovjeku prihvatiti patnju, ali ako zna da će njegova patnja biti mnogostruko nagrađena, i to ne ljudskim, prolaznim nagradama, nego vječnom radošću, onda će je prigrliti. Onaj koji grli križ na ovome svijetu zna da je vječnost njegovo odredište. To je onaj koji vjeruje zaista, bez sumnje, bez zadrške, to je onaj koji predaje svoj život u Božje ruke.
