Vršidba je pri kraju, a fotografiju kako se radilo na njoj pronašli smo u ladici Kriste Očanović iz Đurđina. Snimljena je početkom 1960-ih u Đurđinu, a čuva ju jer je na njoj njezin otac Pajo Šomođi. Radio je on, kako kaže Krista, 22 godine na vršalici kao ranjač.
Posao za sve
Osim ranjača, na vršalici su radili slamari, ljudi na sitnoj i krupnoj pljevi, snopljari, džakoši, mereši, čovjek na traktoru i bandaš. Bio je ovo težak posao te je praksa bila da svaki radnik ima svoga partnera, kako bi skupa radili, odnosno kako bi se mijenjali u poslu. Promjena radnika bila je nakon dva mereša (mjerenje ovršene pšenice u vrećama na vagi, često je mjera bila 6 ili 12 džakova).
Na vršalici su radili i muškarci i žene, i stariji i mlađi. Tako su s pljevom uglavnom radile žene. Nosile su one i vodu i radile gore na dobu. Slamari su po pravilu bili stariji ljudi koji su je djeli u kamare (nebaliranu), a mlađi muškarci bili su zaduženi za najteže poslove poput ranjača, upravljali su traktorom koji je pokretao vršalicu itd.
Sve ove radnike okupio je bandaš. On je odabrao ekipu koja će opsluživati vršalicu cijelu sezonu vršidbe, što je trajalo i duže od mjesec dana. Išli su oni od salaša do salaša s vršalicom i vrli cijele dane. Bio je to mukotrpan posao, ali se, kako se Krista sjeća, moglo i dobro zaraditi.
Pored radnika za vršalicu, bandaš se morao postarati i tko će kuhati za sve njih. Sjeća se Krista obitelji Ivandekić iz Đurđina koja je, kako kaže, »godinama ranila mašinu«, donosili su radnicima hranu. Gdje god da su vrli, nosili su za njima doručak, ručak i večeru.
22 radnika
Radnici su s vršalicom išli od salaša do salaša. Iako je preteča današnjih kombajna, vršalica nekada nije radila na njivi. Posao košenja žita radio se ručno. Pokošeno žito vezalo se i sadijevalo u kamare, te je ondje dolazila vršalica. To mjesto u dvorištu zvalo se guvno.
»Žito se s kamare bacalo gore na vršalicu. Ondje su bili mereš, ranjač i žena s nožem koja je sjekla snoplje i davala ranjaču. Potom je ranjač žito bacao u doboš«, priča nam Krista.
Nakon završenog posla žito je bilo u džakovima, kamara slame sadjevena, a pljeva ostavljena sa strane. Prema riječima Kriste, pljeva se nekada miješala s blatom i koristila za žbukanje.
Na fotografiji se vidi 22 radnika. Pajo je drugi s desne strane, a pored njega stoji Bela Kujundžić, čovjek koji mu je bio partner na vršalici više od 10 godina. Koliko je naša sugovornica mogla prepoznati lica, fotografirani su svi Đurđinčani: Vujević, Vuković, Poljaković, Šomođi, Kujundžić, Ostrogonac, Orčić i Marinkić.
Naša sugovornica, iako nam je znala sve ovo ispričati, kaže kako nikada nije radila na vršalici. Bila je najmlađa u obitelji i njezin posao je bio nešto drugo. »Moji su svi radili na vršalici, i brat i sestre. Jedne godine je radio tata, dvi sestre i brat. Samo mama i ja nismo. Ja sam bila najmlađa, pa mi je poso bio da grijem vodu u kotlu u litnjoj kujni i kako je ko dolazio tamo su se prali«, priča nam snaš Krista.
J. D. B.
