Antroponimija (imena, prezimena i nadimci) i genealogija (rodoslovlja) predstavljaju bogat izvor za povijest bačkih Hrvata. Međutim, njihovo istraživanje je dugotrajan i složen proces. To je iskusio na svojoj koži i Joso Šokčić, subotički novinar koji je usporedno sa svojim novinarskim poslom istraživao biografije bačkih Hrvata (Boza Šarčević, Kalor Milodanović, Mijo Mandić) i epohu gradonačelnika Laze Mamužića u povijesti Subotice (1884. – 1902.). Od 1925. do 1941. radio je za mađarski list Bácsmegyei Napló, povremeno pišući i za beogradsko Vreme, a poslije Drugog svjetskog rata za Hrvatsku riječ. Međutim, ostao je najbolje upamćen po svojoj knjizi Subotica pre i posle oslobođenja (1934.), koja je doživjela drugo izdanje (1938.) i po uređivanju lista Neven. On je 1935. pokrenuo list pod nazivom Neven, koji s prethodnim istoimenim listom (glasilom Hrvatske seljačke stranke, a prije toga Bunjevačko-šokačke stranke) nije imao nikakve veze. U početku je Šokčićev Neven izlazio jedanput mjesečno, a poslije tjedno. Po sadržaju i karakteru bio je to jedan tipičan prorežimski list namijenjen u prvom redu bačkim Hrvatima. Štoviše, protivnici su ga nazivali službenim ili poluslužbenim Jevtićevim i Stojadinovićevim glasilom.
Prešutna podrška nasilju
Bogoljub Jevtić bio je od 1934. do 1935. predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije i nalazio se na čelu Jugoslavenske nacionalne stranke. Međutim, dio članstva JNS-a obrazovao je posebnu Jugoslavensku radikalnu zajednicu, na čijem čelu se nalazio Milan Stojadinović, koji je do početka 1939. obavljao funkciju predsjednika vlade i ministra inozemnih poslova. Čovjek europskog iskustva, široke erudicije, te snažne karizme i discipline, Stojadinović je okupio veliki broj pristaša, učvrstio pozicije Kraljevine Jugoslavije u inozemstvu i praktički stvorio sve preduvjete da postane neka vrsta malog Hitlera i Mussolinija, čijem liku i djelu se divio. Šokčić je bio samo jedan od mnogih koji su malog jugoslavenskog diktatora, svjesno ili nesvjesno, podržavali, smatrajući da su unitarizam i centralizam jedini način na koji je moguće održati jedinstvo Kraljevine Jugoslavije. Podrška Stojadinoviću je u praksi značila punu podrška nasilju, koje je trajalo intenzivno sve do Stojadinovićeve smjene početkom 1939. Šokčić je svoj list Neven djelomično stavio u funkciju vladavine Stojadinovićevog terora.
Priznanje zablude
Šokčić je kroz stupce Nevena napadao Hrvatsku seljačku stranku kao antidržavnu i zastupao tezu o Bunjevcima kao četvrtom jugoslavenskom plemenu sve do konca 1939., kada je u članku Kraj jedne zablude otvoreno priznao da je punih petnaest godina od 1924. do 1939. vodio oportunističku politiku za koju je dobijao »samo mrvice s bogatih trpeza« (Neven od 1. XII. 1939.). Dodao je da su ga znanost i raspoloženje samih Bunjevaca uvjerili da su Bunjevci doista Hrvati: »U medjuvremenu smo čitali, a saznali i drugim putem, za naučne radove nikih naučenjaka. Oni su ispitavši poriklo Bunjevaca i Šokaca utvrdili da smo hrvatskog porikla (...) Prid ozbiljnim čovikom ne može biti više problem hrvatstvo Bunjevaca, jer je ono sasvim dokazano i – jer tako osića velika većina Bunjevaca«. Na koncu, Šokčić je zaključio da »politika Bunjevci ostanite Bunjevci nije primljena u narodu i ona se drži i sada samo pomoću vrlo tankog konopca«.
Genealogija
Šokčić je iza sebe ostavio biografiju Boze Šarčevića, preporoditelja i sljedbenika Ivana Antunovića, koja je objavljena u Godišnjaku ZKVH-a za 2019. Ondje se nalazi i Šarčevićeva genealogija. Šokčićeva genealogija pak izgleda ovako: Đuro i Oliva Jakočević (vj. 16. XI. 1749.), Mate (r. 19. II. 1766.) i Barbara Tumbas Loketić (vj. 14. V. 1797.), Adam (r. 11. IV. 1799.) i Roza Jelašić (vj. 17. XI. 1819.), Bolto (r. 4. I. 1822.) i Marija Lovrenčić (vj. 24. V. 1841.), Antun (r. 8. VI. 1860.) i Teréz Kádár (vj. 1. I. 1900.), Joso (r. 7. IV. 1902.) i Irena Balog (vj. 2. IX. 1926.). Šokčić je imao sina Ivana Vladimira (r. 5. X. 1927.), koji je, po kazivanju Milovana Mikovića, umro negdje u Africi. Šokčićevi preci su u prvo vrijeme usporedno koristili prezime Ilanković i Šokčić.
