Čovjek je stvoren za vječnost. Po svojoj besmrtnoj duši sličan je Bogu. No, život na zemlji ga ponekad suviše zaokuplja, zaboravlja svoju besmrtnost, živi samo za sadašnji trenutak, u budućnost gleda samo kao ovozemaljski pojam, te sigurnost traži u materijalnom posjedovanju. Često pristaje na grijeh kako bi ostvario zacrtane ciljeve koji se odnose na ovaj materijalni život. A čovjek je ovdje samo prolazno. Sve što ovdje ima i što ovdje jest proći će jednom i tada odlazi u vječnost. Krist je pristao na ljudski život, na muku i smrt da bi spasio grješnog čovjeka i osigurao mu život vječni, a čovjek tako lako odbacuje vječnost. Pa iako ne razumije koliko je važno već na zemlji se usmjeriti k vječnosti, Kristov čin mu to potvrđuje.
Krštenje
Čovjekov prvi korak prihvaćanja spasenja koje mu Krist daruje jest krštenje. Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: »Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6,3-4). Krštenjem postajemo i priznajemo se Kristovima. Za čovjeka po krštenju započinje nova etapa života s Kristom i u Kristu. Ukop je pečat stavljen na smrt, tako je krštenje čin kojim se ukapa ono što je prije njega bilo. Nestaje stari čovjek, a rađa se novi koji sada živi zajedno s Kristom. Novi čovjek je nov po novosti svoga života.
U prvim vremenima krstili su se odrasli i novost života bila je vidljiva. Kum je bio onaj koji je potvrđivao Crkvi da je onaj koji pristupa krštenju doista promijenio svoj život i živi s Kristom. Stoljećima unazad roditelji krste svoju djecu ubrzo nakon rođenja. Pa iako smo Kristovi od prvih dana svoga dolaska na ovaj svijet, zaboravljamo taj važan čin. Zaboravljamo da smo Kristovi. Novost života i odbacivanje grijeha, promjena koja se događala u prvim vremenima kada se netko krsti, za nas je nešto što trebamo uvijek živjeti. Kod nas treba stalno postojati svijest da pripadamo Kristu te da to treba biti vidljivo. Ne smijemo sebi dopuštati da novost života, o kojoj Pavao govori, a na koju smo krštenjem pozvani, odgađamo za neka kasnija vremena, iščekujući neke povoljnije prilike, nakon ostvarenja nekih ovozemaljskih ciljeva. Već sada treba životom pokazati da prihvaćamo darovano spasenje. Bog jeste strpljiv, on čeka da se mi prenemo iz vjerske usnulosti, da progledamo očima svoga duha i shvatimo da život bez veze trošimo na ono što u vječnosti ne samo da nema cijenu nego nas od Boga udaljava. Ipak, ne znamo koji je trenutak on odabrao da nas iz ovoga svijeta pozove u vječnost, ne znamo koliko imamo vremena da se promijenimo i stanemo uz Krista. Zato nas Evanđelje poziva na budnost. Budnost je spremnost na susret s Bogom, budnost je hoditi u novosti života, a ta novost je odbacivanje grijeha i okretanje k vječnosti.
Umrijeti u grijehu
Pavao poručuje: »Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!« (Rim 6,11). Težak je ovo zadatak umrijeti u grijehu, kada je u svijetu često lakše prilagoditi se, kada je jednostavnije napraviti kompromis. Zato vjernik treba razmisliti, je li mu draže uživati u grijehu na zemlji ili provesti ovaj život u teškoj borbi protiv grijeha, pa uživati u vječnosti. Svatko zna odgovor, ali se treba odvažiti započeti borbu, koja je teška i iscrpljujuća, koja će završiti kad i čovjekov ovozemaljski život.
