Intervju

Koncem prošlog mjeseca Nezavisno društvo novinara Vojvodine (NDNV) napunilo je prvu godinu nakon četvrt vijeka postojanja. Za to vrijeme, kako je na proslavi tradicionalnog jubileja u Novom Sadu rekao gensek NDNV-a Nedim Sejdinović, nije se puno toga promijenilo: položaj novinara (i novinarstva) u Srbiji je isti kao i te, osnivačke, 1990. To isto, kao da su se dogovorili, reći će i u intervjuu za Hrvatsku riječ predsjednik NDNV-a Dinko Gruhonjić.  Upravo iz tih razloga razgovor s njim skrenuli smo na posve drugu stranu: položaj medija na jezicima nacionalnih manjina, odnosno na opasnost da i oni, kao i svi do sada uspješno privatizirani mediji, uskoro krenu uskom stazom projektnog financiranja.

Što se mene tiče, ta stvar još nije došla na tapet i nije sporna tako da će nacionalna vijeća nastaviti s financiranjem medija čiji su osnivači i vidjet ćemo što će donijeti eventualne izmjene Zakona o nacionalnim vijećima. Sumnjam da će tu biti nekih pomjeranja u smislu da će i mediji potpasti pod odredbu projektnog financiranja. S druge strane, prepručujem svakome da se bavi i tom vrstom djelatnosti ukoliko već ova vrsta medija ne može aplicirati na projekte koji su u Republici, Pokrajini ili na razini lokalnih samouprava. Ali zato može aplicirati na projekte koje raspisuje Europska komisija ili neki drugi strani donatori.

 

 

Kako inače gledate na pitanje financiranja medija čiji su osnivači nacionalna vijeća: kao na »državni posao« pod utjecajem političke moći zbog kojeg trpi profesionalnost ili kao na legitimno pravo nacionalnih manjina na medije na svom jeziku koje će, zbog toga što su netržišni, financirati država?

 

Suštinski problem kod ovog pitanja leži u činjenici da su nacionalna vijeća postala partokratske organizacije koje, uz časne izuzetke, ne zastupaju interese svojih zajednica nego prije svega interese najjačih političkih elita u okviru određenih nacionalnih zajednica. Političke stranke sebe doživljavaju, što je i inače slučaj u Srbiji, kao vlasnike proračunskog novca i samim tim one se ponašaju kao cenzori, jer neprestalno prijete financiranjem sigurnih plaća iako to nije njihov novac. I to je ono što mi stalno ponavljamo: Zakon o nacionalnim vijećima, kada su mediji u pitanju, je veoma manjkav u onome što bi se moglo okarakterizirati kao obveza nacionalnih vijeća kao osnivača, gdje bi se jasno moglo ograničiti njihova vlast koju sada imaju. Dakle, njihova ovlašćenja su vrlo široko definirana kada su u pitanju mediji i to je razlog zašto je situacija takva i zašto su mediji najčešće glasnogovornici one političke stranke koja u nacionalnom vijeću ima većinu. To se najbolje vidi na primjeru Mađarskog nacionalnog vijeća, jer je, bar kada su mediji u pitanju, tu bilo više skandaloznih odluka.