Matići se javljaju u somborskim maticama još davne 1699. godine. Najpoznatiji predstavnik je svakako Martin Matić (1876. – 1945.). Njegovi roditelji Stipan Matić i Amalija Radoš vjenčali su se 29. I. 1872. Stipanovi roditelji Bariša Matić i Barbara Kovačević vjenčali su se 15. XI. 1837. Martin Matić bio je krupna figura u međuratnoj povijesti bačkih Hrvata. Međutim, njegov životopis slabo je istražen. Za to je dijelom i sam odgovoran. Još prije početka II. svj. rata rasprodao je imovinu u Somboru i preselio u Beograd. Čak ni Albe Kuntić, koji je sastavio jedan uradak o Matiću, nije imao ni okvirnu predstavu o životu ovog somborskog velikana. Kuntić je prenaglasio Matićev antiklerikalizam i pripadnost masonskim organizacijama, a zanemario druge segmente.
Biografski podatci
Maturirao je 1897. Studirao je pravo u Pešti i Klužu (Kolozsváru). Svibnja 1903. postao je odvjetničkim vježbenikom. Veljače 1911. je zaručio, a prosinca iste godine vjenčao Sofiju Sredojević iz Sombora. Siječnja 1913. postavljen je za srpsko-hrvatskog tumača pri Sudbenom stolu u Somboru. Negdje poslije 1921. postao je činovnik Okružnog ureda za osiguranje radnika u Somboru. Negdje 1936. postavljen je za ravnatelja te ustanove. Odlukom Ravnateljstva Središnjeg ureda za osiguranje radnika u Zagrebu, Matić je kolovoza 1937. umirovljen.
Prijatejstvo s Flattovima
Matić je jedno vrijeme boravio u Subotici. Do kolovoza 1901. radio je u pisarnici javnog bilježnika Viktora Flatta (1856. – 1920.). Viktor F. je prije bilježničke karijere bio veliki novosadski župan i povjerenik mađarske vlade pri izborima srpskih patrijarha u Srijemskim Karlovcima. Njegov lik (poprsje) nalazi se izložen u Komori javnih bilježnika u Budimpešti. Viktorov otac Andrija (1817. – 1885.) je međutim još zanimljivija figura. Etnički Nijemac, radio je prvo kao pekar. Uzdigao se na krilima režima, kojem je glavni pravac davao ministar unutarnjih poslova Alexander Bach. Ovaj režim bio je uperen podjednako i protiv Srba i Mađara. Andrija je radio kao tajnik Carsko-kraljevsko srpsko-banatskog namjesništva u Temišvaru. Srbi su ga smatrali svojim neprijateljem. Poslije ukidanja Bachovog apsolutizima, Andrija je od 1861. do 1866. bio gradonačelnik Subotice. Subatički glasnik (od 7. XI. 1874.) piše da je »pod upravom ovog gospodina varoš (Subotica) mnogo natrag posrnula«. Godine 1873. je postavljen za novosadskog velikog župana. Andrija se odlikovao kako zaštitom Novog Sada od poplava, tako i suzbijanjem srpskog rodoljubivog pokreta (Ujedinjena omladina srpska) i njenog vođe Svetozara Miletića.
Pokušaj spasa Bajskog trokuta
Sudbonosne 1918. Matić je postao član Narodnog vijeća Srba i Hrvata u Somboru. Također je zastupao spomenuto privremeno tijelo na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. XII. 1918. Odlukom Velike narodne skupštine u Novom Sadu od 27. veljače 1919. ušao je u Narodno predstavništvo u Beogradu zajedno s Josipom Vojnićem Hajdukom, Ivanom Evetovićem i Blaškom Rajićem. Ondje je bio predsjednik »bunjevačkog« zastupničkog kluba. Međutim, istupio je iz kluba zbog neslaganja s partijskim kolegama rujna 1919. Dana 25. rujna 1919. »bunjevačka delegacija« iz Bajskog trokuta pod vodstvom Matića kao narodnog zastupnika i velikog župana Baje Vase Dolinke otputovala je u Pariz na međunarodnu mirovnu konferenciju. Njen cilj je bila revizija pitanja o Baji i bajskom trokutu u korist Kraljevine SHS. Koncem studenoga 1919. Matić je imenovan vladinim povjerenikom i velikim županom za Baju i okolicu. Koncem srpnja 1920. podnio je ostavku na položaj vladinog povjerenika u Baji u znak prosvjeda protiv korupcije u srbijanskoj upravi. Međutim, vlada ga nije odmah opozvala, tako da se na položaju održao do svibnja 1921.
Kolekcionar
Matić je bio kolekcionar starih i rijetkih knjiga, ali i »bunjevačkih dokumenta« (isprva pisanih hrvatskom ikavicom). Neke od tih dokumenata je i objavio u Danici, hrvatskom tjedniku koji je 1934. izlazio u Somboru. Matić je dokazao da je Filip Fratričević koristio leksikon Andrije Jambrešića (1706. – 1758.) iz Cesargrada (Hrvatsko zagorje) prilikom sastavljenja oporuke 1813. (Danica od 22. III. 1934.). Dakle, Bunjevci su koristi hrvatski pravopis još u 18. i 19. st.!
