Vujevići su jedna od nekoliko hrvatskih bačkih obitelji, koje su na prijelazu iz 17. u 18. st. dobili plemstvo za zasluge u borbama protiv Turaka Osmanlija. Naime, car Leopold I. je 1690. izdao plemićku povelju Grguru Vujeviću i njegovoj obitelji. Ova subotička obitelj se tijekom prošlosti veoma razgranala. Posljedično, njezini ogranci javljaju se i u Somboru i Lemešu. U mađarskoj literaturi se kao najbolji predstavnik ovoga roda obično navodi Zakarija Vujević. Zakarija je kao osamnaestogodišnjak (r. 3. III. 1830.) sudjelovao u Mađarskoj revoluciji 1848. Kasnije je bio sudski pomoćnik u carsko-kraljevskom okružnom sudu u Karcagu (1859.). Međutim, možda bolji primjer je Pavle (Pajo) Vujević, somborski odvjetnik, koji je bio član-osnivač Bunjevačkog kola u Somboru i priređivač-izdavač drugog izdanja Razprave Ivana Antunovića o bačkim Hrvatima 1930.
Bunjevačko kolo u Somboru
Somborski Hrvati dugo vremena nisu imali svoja posebna društva nego su se okupljali u okviru katoličkih društava. Naročito su aktivni bili u rimokatoličkoj crkvenoj općini. Naime, u vrijeme bujanja društvenog života u drugoj polovici 19. st. Hrvati nisu imali svoje predstavnike u somborskoj gradskoj skupštini, koji bi se hrabro zauzeli za interese svojih neodnarođenih srodnika, kako u gradu tako i u okolnim mjestima. Tek nakon sloma Ugarske 1918. stvoreni su kakvi-takvi uvjeti za samostalan društveni život somborskih Hrvata. Tako je još početkom 1921. (a ne u listopadu, kako piše Milenko Beljanski) utemeljeno Bunjevačko kolo u Somboru. Ovo društvo je imalo dvojaku ulogu, kao uostalom i sva ranija i kasnija društva. S jedne strane ono je priređivalo prela i druge prigodne manifestacije u cilju očuvanja bunjevačkih običaja. S druge strane, ono je bilo svojevrsna stranačka stanica. Ondje su se naime okupljale pristaše Bunjevačko-šokačke stranke. Upravni odbor (vodstvo, starješinstvo) početkom 1921. činili su bivši članovi Narodnog vijeća Srba i Hrvata u Somboru 1918. i članovi BŠS. Predsjednik je bio čuveni prvak iz 1918. Antun Bošnjak, a počasni predsjednik je bio Ivan Evetović, župnik u Baču, koji je na izborima 1920. skupio dovoljan broj glasova u Somboru za ulazak u Narodnu skupštinu u Beogradu. Perovođa je bio student prava Pavle Vujević, kojemu je tada bilo tek 22 godine.
Društveno-politički angažman
U svoje vrijeme (1920-e i 1930-e) Pavle Vujević je bio istaknuta osoba. Njegovi rani nastupi u javnosti tijekom 1920-ih se mogu okarakterizirati kao motivacijski govori. Zapažen je bio njegov govor o značenju prela, koji je održan na prelu u velikoj dvorani svratišta (hotela) Sloboda u Somboru. Godine 1922. maturirao je u Somboru, a pravo je studirao u Budimpešti i Pečuhu. Odvjetnički ispit je položio 1926. i od te godine do smrti (1958.) vodio je odvjetničku pisarnu (ured) u Somboru. Negdje oko 1926. je postao član Hrvatske seljačke stranke. Međutim, nakon ukidanja višestranačkog života 1929. postao je takorekuć vladinovac (pristaša režima). Tako je 1939. »odozgo« postavljen za senatora Dunavske banovine, u čiji senat su uostalom ulazili samo »povjerljivi ljudi«.
Genealogija Pavla Vujića
Podrijetlo Pavla Vujića može se pratiti s pouzdanošću tek od njegovog pradjeda Mihajla, koji je 1828. s 22 godina oženio 24-godišnju Anu Kaić. Mihajlov i Anin sin Matija je 1867. oženio Mariju, kćerku Gustava Tadića i Rozalije Vujević. Iz ovog braka je rođen Pavlov otac Stipan, koji je 1896. oženio Anastaziju (Pavlovu mater), kćerku Stipana Mandića i Agneze, r. Mandić. Pavle je rođen tri godine kasnije (2. I. 1899.). Dana 17. VI. 1929. oženio je Elizabetu, kćerku Josipa Skenderovića i Marge Stipić (Beogradska cesta 31). Vjenčani kumovi su bili Tomas Blaž iz Sombora (Vinogradska ul. 4) i Mićo Skenderović iz Subotice (Beogradska cesta 30). Mićo Skenderović je po svemu sudeći identičan s gotovo zaboravljenim odvjetnikom i istaknutim predstavnikom Hrvatske seljačke stranke Mićom Skenderovićem iz 1930-ih. Pavle Vujević je živio u užem gradskom jezgru Sombora (Vijenac Vojvode Petra Bojovića 27). Umro je 2. VII. 1958. u Somboru. Prigodom njegove smrti Glasnik advokatske komore u AP Vojvodini objavio je nekrolog (kolovoz 1958.).
