Da je Bog ljubav, otkrivamo u svim knjigama Svetog pisma. On je svoju ljubav objavljivao postupno, ali ona nikada nije bila upitna. Svoju ljubav najprije je otkrio Izraelcima. Cijeli Stari zavjet je opis Božje ljubavi prema njegovom narodu, koji Boga ostavlja, koji je nevjeran, ali Bog njih ne napušta i pokušava ih vratiti u svoju blizinu. Nevjernost naroda nikada ne utječe na veličinu Božje ljubavi. To će sve mnogo očitije biti objavljeno u osobi Isusa Krista, Božjeg Jedinorođenca.
Kristova žrtva
Kada se ispunilo vrijeme, sv. Pavao u poslanici Rimljanima piše »u to vrijeme« (Rim 5,6), dakle kada čovjeku ništa drugo nije moglo pomoći i donijeti spasenje nego smrt Božjega Sina, Sin i odlazi u smrt. Je li morao? Nije. A zašto je? Zato što je želio platiti cijenu ljudskoga spasenja, previsoku, ali ljubav ne pita za cijenu. Krist umire za bezbožnike, kaže Pavao, ne za one koji su uz njega i koji su njegovi nego za one koji nisu njegovi, koji Boga ne poznaju ili odbacuju. U paradoksu umiranja za bezbožnika ogleda se veličina ljubavi koja ne poznaje ljudske granice. Bog želi opravdati bezbožnike, On želi dobro onome koji njega odbacuje.
»Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije« (Rim 5,7-8). Čovjek važe kada treba učiniti neku žrtvu za drugoga. Većina se nije spremna žrtvovati, pogotovo u moderno vrijeme, kada je čovjek sve više okrenut samome sebi i želi živjeti sve udobnije, da ništa ne remeti njegov komfor. Ovdje se ne radi tek o nekoj žrtvi koja može biti i sasvim minimalna već o žrtvovanju sebe samoga, svoga života. I možda bi netko za pravednika i umro, samo možda. No, Krist umre za grješnike. Grješnici su bezbožnici, zločinci, varalice, oni koji žive kao da Boga nema, a on za njih umire i to u mukama. Može li paradoksalnije? Može li to ljudska logika objasniti? Može li se to mjeriti s bilo kakvom ljudskom ljubavi? Ne! Bog nas nadvisuje u svemu, a posebno u ljubavi. Tu se potvrđuje ona poznata da Bog mrzi grijeh, ali ljubi grješnika. Zato grješniku daje uvijek nove prilike da odbaci grijeh i njemu se vrati, zato za grješnika prolijeva svoju krv u nadi da će grješnik prihvatiti ponuđeno spasenje.
Prihvaćanje spasenja
Spasenje koje je Sin zavrijedio za čovjeka nezasluženi je dar. Koliko god se smatrali pravedni, slabi smo i grješni. No, Božja ljubav nas želi podići iz grješnosti i dati nam priliku da se pridružimo svome Spasitelju u vječnosti. Nikakvim svojim djelima ne možemo zaslužiti toliko obilje milosti koje Bog na nas izlijeva u svojoj ljubavi po krvi svoga Sina. Mi jedino taj dar možemo prihvatiti ili ga odbaciti. Prihvatiti ga znači boriti se protiv svoje bezbožnosti, protiv svojih grješnih slabosti i nastojati hoditi s Bogom već kroz ovaj zemaljski život. Tako se možemo nadati da smo Svevišnjem pokazali želju da budemo spašeni po njegovoj ljubavi. Odbacivanje grijeha je ono što nas svrstava među spašene, među one koji su prihvatili Božju ljubav. Zato je Evanđelje puno poziva na obraćenje, jer Bog nas ne želi ostaviti da tonemo u svojoj grješnosti nego nas želi sve jednoga dana kod sebe u vječnoj radosti. Stoga, nemojmo se oglušivati na njegove pozive nego raširenih ruku prihvatimo Kristovom krvlju zavrijeđeno spasenje za nas nedostojne.
