Što znači vjerovati? Mnogi govore da vjeruju, ali kad im vjera dođe na kušnju, što od nje ostane? Kako se vjernik prepoznaje u svijetu i što pred Bogom znači biti onaj koji vjeruje? Božja riječ nam nudi odgovore na ova pitanja. U susretu s njom uvidjet ćemo jesmo li na pravom putu i shvatit ćemo koliko je manjkava naša vjera, jer ona zahtijeva da se na njoj radi.
Abraham – praotac vjere
Najistaknutiji starozavjetni primjer vjernika je Abraham. Njega i Pavao u poslanici Rimljanima ističe kao primjer onoga koji se potpuno pouzdaje u Boga: »U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno (…) Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao« (Rim 4, 18.20-21). Bog obećava Abrahamu nešto posve nemoguće s ljudskog stajališta. Abraham i Sara nemaju više nikakvu nadu da će imati potomstvo, jer su zašli u duboku starost. Ali, od Boga dobivaju »nadu protiv svake nade«. Abraham ne sumnja nego sve svoje nade polaže u Boga i vjeruje u njegove riječi. Pavao nadodaje: »Zato mu se i uračuna u pravednost« (Rim 4,22). Bogu je važna naša vjera. To nije vjera poput onoga što mnogi izgovaraju: »Ima nešto«. To nije tek prihvaćanje činjenice da Bog postoji. Vjera je temeljni životni stav, orijentiranost k Bogu. Ona znači potpuno predanje Svevišnjem i povjerenje u njega. Abraham zna da ne može više imati djece, ali Bog kaže da će imati, te on vjeruje. Izaći iz ljudskih okvira i prihvatiti nemoguće kao moguće, imati nadu protiv svake nade, to je vjera koja se uračunava u pravednost. Možemo li i mi s tolikim povjerenjem vjerovati Svemogućem Bogu? Očaj i beznađe, pesimizam i ograničenost u ljudske okvire, govore da nemamo dovoljno povjerenja u Boga. To znači zapravo da nemamo vjere. Pouzdajemo se samo u svoje snage, koje su tako slabe i često nas izdaju. Oslanjamo se na ljude koji su jednako nemoćni kao i mi sami. Bog želi od nas da imamo povjerenja, da sve stavimo u njegove ruke, jer on je onaj koji sve može preobraziti, on je Svemogući. I Abraham se sigurno pitao kako, ali nije sumnjao da se može ispuniti obećanje koje je primio. Možemo se i mi pitati kako će Bog djelovati, ali ne smijemo sumnjati da može i hoće. Vjernik ne sumnja, vjernik se potpuno predaje Bogu.
Vjera u Krista
Nakon što je istaknuo Abrahama kao primjer vjernika koji treba nasljedovati, Pavao nastavlja kako se svakome od nas u pravednost računa vjera u Isusa Krista. Krist, Božji Jedinorođenac, za nas je mučen umro i pokopan, ali i uskrsnuo treći dan, radi nas i radi našega spasenja. To ispovijedamo u Vjerovanju i to uistinu vjerujemo. Krist je naš Spasitelj, Božji Sin koji nam dolazi objaviti Božju ljubav i donijeti spasenje. Zato kršćanin ne može živjeti bez Krista, jer onda i nije kršćanin. Krist je naša sigurnost i naša radost. On je naš Spasitelj, onaj koji nam se i danas daruje po otajstvu euharistije. Iako se žrtvovao za naše spasenje, ostavio nam je da izaberemo hoćemo li spasenje prihvatiti. A mi, iako želimo biti spašeni, često živimo i radimo na štetu toga. Zato nas Krist ne napušta nego nas na različite načine pokušava dovesti bliže k sebi. Stoga vjeru u Krista ne možemo uzimati kao podrazumijevanu, jer smo kršteni i zovemo se kršćanima. Vjera u Krista se mora živjeti, na njoj se mora raditi. Kao što sve što je zapušteno propadane, tako i vjera koja se zapusti polako izblijedi.
