Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti objavio je 1961. jedan zanimljiv članak pod naslovom Deset godina među narodnim pjevačima bačkih Hrvata. Autor ovog teksta je Josip Andrić, za kojega se može reći da je ne samo bio najblistaviji um na kulturnoj pozornici u bačkih Hrvata prve polovice 20. stoljeća nego i najostvareniji.
U spomenutom članku Andrić nabraja sva bunjevačka i šokačka sela gdje je zabilježio narodne pjesme. O Vajskoj piše: »Tu mi je pjevalo 16 pjevača ukupno 150 pjesama. Mnogo mi je kod toga pomogao učitelj u mirovini Beno Trskić (1889. – 1959.), koji je kao svjestan Bunjevac poslije prvog svjetskog rata morao napustiti svoj rodni kraj, Bajski trokut, te je zatim bio učitelj u Bačkom Bregu i konačno u Vajski«.
Strah od reakcije
Andrić je bez sumnje zadužio svoj narod u jednom kritičnom trenutku. Naravno, on nije mogao postići takav podvig bez razgranate mreže suradnika i Katoličke crkve. Jedan od njih je bio gore spomenuti Trskić. Godine poslije II. svjetskog rata bile su, istina, posebne. Narodne pjesme su bile još žive, a sjećanje na povijesne događaje još svježe. Postojao je samo jedan veliki problem: usmena riječ je teško pronalazila put do tiska. A put su joj priječile upravo »narodne vlasti«, koje su poslije neuspjelog pokušaja potčinjavanja Katoličke crkve htjele monopol nad narodnom kulturom. Upravo zato Andrić zaslužuje posebnu pohvalu, jer je on bio jedan od rijetkih intelektualaca svoje vrste koji je bez trunke straha nastavio svoju predratnu aktivnost u gotovo neizmijenjenom obliku. Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, na čijem je čelu bio između dvaju svjetskih ratova, poslije rata promijenilo je ime u Društvo sv. Ćirila i Metoda. Dakle, sačuvalo je kontinuitet u vrijeme kada su mnoga svetovna društva ugašena. Možda nije više imalo prostora u medijima (radio), ali je nastavilo snažno kulturno zračiti, posebice u krajevima koji su trpjeli višestruke pritiske, kakva je bila Bačka. Ukratko, Andrićevom zaslugom brojni sadržaji narodne kulture sačuvani su od zaborava, koji im je prijetio.
Trag u povijesti
Zacijelo je bilo mnogo onih intelektualaca koji su imali što predstaviti javnosti. Međutim, priječio ih je paranoidni strah od eventualne negativne reakcije režima. Možda je Trskić bio jedan od takvih, koji je zaključio da je neke stvari ipak najbolje prepustiti – zaboravu. Između dva svjetska rata imao je vidnu ulogu u događajima od povijesnog značenja, ali i u kulturnim aktivnostima zapadne Bačke. Prije 1918. bio je učitelj u Čonoplji. Kada je u jesen 1918. osnovano Bunjevačko-srpsko narodno vijeće u Baji, Trskić je postao njegovim tajnikom. Većinu članova činili su Bunjevci (Hrvati). Bio je tu i Benin otac, Đuka Trskić. Beno je u Baji radio kao školski upravitelj. Bio je jedan od rijetkih učitelja koji je položio prisegu novim vlastima. Ostali su bili: Franjo Kesajić (kasnije učitelj u Tavankutu), Matija Agatić (kasnije učitelj u Baču), Josip Desečar (kasnije učitelj u Subotici) i Flora Gilić (kasnije učiteljica u Senti). Poslije evakuacije srbijanske vojske iz Bajskog trokuta Beno se opredijelio za život u Kraljevini SHS. Radio je u šokačkim mjestima zapadne Bačke kao učitelj i ostao je u pamćenju žitelja Berega. Njemu i bereškom knezu Jakovu Radičevu pada u zaslugu što je općina Bereg otkupila nove prostorije za školu.
Genealogija
Beno Trskić je radom bio vezan uz Šokadiju, a podrijetlom uz Baju. Njegov šukundjed Jakov je rođen 20. VII. 1789. kao sin Josipa i izvjesne Eve. Imao je dva braka. Prvi je sklopio s Anđelijom (negdje Ana) Dević 10. XI. 1807., a drugi s 20 godina mlađom Julijanom Kovačević 8. II. 1831. Njegov sin iz drugog braka Antun (r. 10. VI. 1834.) je Benin djed. Antun je 12. XI. 1851. oženio Janju (negdje Eva) Jasenović. Njihov sin Franjo Đuro (1854. – 1919.) je Benin otac. Franjo Đuro, poznat i kao Đuka, oženio je 10. XI. 1873. Mariju Vaić.
Foto: bajaikepek.hu
