»Dobiti radnu knjižicu« donedavno je bila rečenica kojom se opisivalo da je netko ostao bez zaposlenja. Drugu rečenicu »ako vam se ne sviđa, uzmite radnu knjižicu« su najčešće koristili poslodavci obraćajući se nezadovoljnim uposlenicima. Od ove godine svi smo ostali bez radnih knjižica, jer one više ne važe. I ta činjenica poneke zabrinjava zbog nepovjerenja u ažurnost državne administracije. Ostati bez posla sa ili bez knjižice je ipak daleko veći problem. A bez posla, kako je najavljeno, će ostati mnogi koji su radili u javnom sektoru. Iako na prvi pogled ove dvije stvari nisu povezane, čini se da i jedna i druga označavaju konačni kraj jedne epohe. Epohe sigurnih radnih mjesta i nastupanje novog doba – doba sve veće neizvjesnosti, nesigurnosti svake vrste i ovisnosti o milosti drugih. To doba, reći će oni koji su više puta ostajali bez posla, već je odavno došlo. Došlo je 90-tih godina s kolapsom real-socijalizma, uglavnom neuspješnim privatizacijama, zatvaranjima poduzeća, i masovnim otpuštanjima radnika. Desetine tisuća ljudi ostali su bez posla u Srbiji od početka tranzicije, međutim ono što je problem je da do danas ta tranzicija iz planske privrede u tržišnu nije završena. Prema Zakonu bi se ukupan broj uposlenih u javnom sektoru sada trebao smanjiti za 14.512 radnika, od toga 8.511 u republičkim tijelima, 250 u autonomnoj pokrajini i 5.751 u lokalnim samoupravama. I to ne bi bio problem da se može lako pronaći drugi posao. Jer po neoliberalnom konceptu to je prihvatljiv scenarij – lako se ostaje bez posla, ali isto tako lako i pronalazi drugi. Međutim, ukoliko to i važi za zemlje razvijenog Zapada to ne važi za nas. Ovdje se posao lako gubi, a teško pronalazi novi.  I sve to predugo traje. Dok su  zemlje centralno-istočne Europe poput Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske relativno brzo raskrstile sa starim sustavom, i ubrzano ušle u tranziciju – politički akteri (stranke) su uglavnom bile suglasne da staro ne valja i da se treba mijenjati, zatvarana su socijalistička poduzeća, obavljena restitucija na ovaj ili onaj način, podijeljene akcije, kod nas tranzicija još uvijek traje. Još uvijek postoje poduzeća koja treba privatizirati i postavlja se pitanje zašto su neka žurno gurnuta u privatizaciju dok drugi već četvrt stoljeća opstaju pod zaštitom države. Još uvijek nije završena restitucija, a državnu zemlju nezakonito neki obrađuju dok je drugi mjerkaju za dugoročni zakup.  Sociolozi, politolozi i ekonomisti su suglasni da je tranzicija u Srbiji započela tek 2000. godine. Pa čak i onda traje već petnaest godina, a ako sve saberemo već smo četvrt stoljeća u tranziciji. A za sve to vrijeme ljudi odlaze u potrazi za poslom u druge zemlje, odlaze mladi ali odlaze i srednje generacije. Pa se onda na koncu postavlja pitanje – kada se ta tranzicija bez kraja konačno završi koliko će nas ostati u Srbiji, i tko će raditi (i za koliko novca) u poduzećima čija se otvaranja najavljuju?

J. D.