Prezime Kikić po svemu sudeći se razvilo od obiteljskog nadimka Kikin, kojega su nosili pripadnici obitelji Lalić. Ista pojava alternativnog prezimena dokumentirana je i u slučaju obitelji Nimčević (Džajić) i Šarčević (Povirivalović). Je li posrijedi pokušaj skrivanja od osmanlijskih vlasti ili neki drugi neegzistencijalni motiv, teško je reći bez odgovarajućih izvora.
Od Kikića je zacijelo najbolji predstavnik Geza Kikić, prosvjetni radnik iz Subotice. On je najznačajniji po svojim antologijama književnosti bačkih Hrvata, koje su objavljene u nakladi Matice hrvatske 1971. Međutim, njegove znanstvene ambicije bile su mnogo veće od objedinjavanja dotadašnjih književnih ishoda bačkih Hrvata. Nažalost, komunistički aparatčici koncem 1971. stali su mu na put. Oni Kikićeve istraživačke napore nisu prepoznali kao iskren doprinos književnoj znanosti, nego kao »nacionalističko zastranjivanje« i »provociranje multietničkih tenzija«. Isključen iz svih društvenih tokova, Kikić je, iselio u Dubrovnik.
Dubrovnik i ostavština
Kikićeva neuobičajena pojava puna stvaralačkog duha ostavila je bez sumnje veliki dojam i trag u jednoj poluuspavanoj mediteranskoj sredini, kakav su Dubrovnik i njegova okolica. O tome svjedoči mail 25. X. 2018., kojega je pisac ovih redova dobio iz Državnog arhiva u Dubrovniku (arhiv. spec. Nikša Selmani): »Slijedom Vašeg zahtjeva obavještavamo Vas da Državni arhiv u Dubrovniku nema evidentiranu ostavštinu Geze Kikića«. Slijedom daljnjeg istraživanja kontaktirao sam neke osobe u Popovićima i Hodiljama jer je nakon odlaska iz Subotice Kikić tamo živio. Za Popoviće (Konavle) sam doznao da je živio u kući jednog od ogranaka obitelji Klaić (tzv. Markovica) sa suprugom Klarom. Tamo je, navodno, živio do pred rat. Za Hodilje sam doznao (uz napomenu: »Je li to onaj ludi Mađar?!«) da je živio u zgradi škole u Hodiljama (Pelješac) i da je »pisao pjesme«. Zgrada je danas zatvorena i ne zna se što je unutra. Geza Kikić je navodno pokopan na groblju sv. Katarine u Stonu. »Dakle, ostaje upitno je li ikakva ostavina možda u zgradi bivše škole. Predlažem da se po tom pitanju obratite Matici hrvatskoj ogranak Ston«, navodi se.
Genealogija
Iako Kikićev stvaralački duh nije došao do svog punog izričaja, njegova ličnost i djelo i dalje predstavljaju inspiraciju za sve one koji se interesiraju za književnost i povijest bačkih Hrvata. Da su okolnosti bile drukčije, Geza bi možda rasvijetlio svoje rodoslovlje, koje izgleda ovako: Luka i Marta Budinčević (vj. 2. I. 1718.); Ivan (r. 17. V. 1722.) i Magdalena Hrvat (vj. 14. XI. 1745.); Ilija (r. 17. VII. 1747.) i Anastasija Sekulić (vj. 18. XI. 1770.); Matija (r. 14. II. 1779.) i Anna Sándor (vj. 28. IX. 1800. u Baji); Franjo (r. 19. V. 1808.) i Katarina Oljuzev (vj. 26. II. 1827.); Andrija (31. VIII. 1846.) i Oliva Kujundžić (vj. 13. XI. 1867.); Matija (r. 4. X. 1894.) i Klara Jakovetić (vj. 12. XI. 1895.); Silvester i Ana Lulić.
Targetizacija i obrana
U vrijeme nakon 21. sjedinice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu 30. XI. i 1. XII. 1971. Kikić je, današnjim rječnikom govoreći, targertiran. Posljedično, trpio je brojne »prozivke« od svojih kolega komunista u Općinskom komitetu Saveza komunista Jugoslavije. Kikić je tada bio invalid rada i nije mogao govoriti usmeno. Međutim, nije ostao nijem na »prozivke«. Iz njegove zaostavštine sačuvan je jedan spis datiran na 15. XII. 1971. Iz njega se saznaje kako su Kikićeve antologije objavljene u Zagrebu. Kikić ih je prvobitno htio objaviti u Beogradu (Nolitu) ili Novom Sadu. »Nisam uspio u Novom Sadu ni u Subotici i pismeno sam ponudio Nakladnom zavodu Matice hrvatske tri antologije 1969. godine. Na osnovu recenzija napisanih u Subotici rukopisi su primljeni uz regularno potpisane ugovore. Nikoga nisam poznavao u Matici hrvatskoj niti sam bio njen član, a veći dio honorara primio sam u knjigama zbog financijskih teškoća. (...) Bio sam svjestan činjenice da i oko Matice hrvatske i oko Matice srpske ima nacionalista, ali sam pouzdano znao da u njima rade i komunisti, te da je tada bio stav da komunisti u maticama budu jezgro političke odgovornosti«.
