Kada pogledamo naše osobne živote, u njima stalno nešto čekamo. Čekamo polazak u školu, čekamo završetak iste te škole, čekamo posao, čekamo svoju djecu, čekamo da se skućimo, čekamo da djeca odrastu…
I šire, čekamo stvari na koje nemamo nikakvog utjecaja.
Monoštorci čekaju drugu polovicu ceste i most. Srijemci čekaju da vlakovima do stotinu kilometara udaljenog Beograda ne treba koliko i za put oko svijeta. 
Čekamo objavu sudbinske odluke na televiziji čije ukidanje peticijom traži skoro pol milijuna građana, čekamo hoće li pasti Vlada ili samo neki ministri, čekamo hoće li izbori biti na jesen ili proljeće, čekamo da se isprazne kućni magacini oružja, čekamo »najveći ikada skup u Srbiji«, čekamo, toliko puta najavljenu, ostavku…
Čekamo da vidimo kuda će odvesti duboka raspolućenost društva u kome se svako drugačije mišljenje i stav tumači kao poziv na otvoreni rat. Čak i kada nema obraćanja stranačkih lidera i kada je šetnja u tišini s pozivom da se zaustavi nasilje. Čekamo (za danas najavljeno) novo okupljanje na ulicama.
Čekamo da vidimo hoće li predsjednik Srbije amenovati izmjene Zakona o planiranju i izgradnji, kojima je predviđeno ukidanje naknada za konverziju prava korištenja u pravo vlasništva na građevinskom zemljištu za privredna društva i druge pravne osobe koja su privatizirana na temelju zakona kojima se uređuje privatizacija, stečajni i izvršni postupak. Čekamo objašnjenje jesu li točne tvrdnje da je sve urađeno kako bi se odabranim pojedincima omogućilo da još malo napune ionako pune džepove. Ili će i to pitanje biti dočekano udarcima ispod pasa?
Nešto smo i dočekali. Ispriku Ministarstva unutarnjih poslova koje se ispričalo zbog zahtjeva upućenog školama da im se dostavi popis problematične djece. U MUP-u su se pravdali da su takav zahtjev uputile samo dvije policijske uprave (Užice i Kikinda), da nikakav nalog iz MUP-a nije stigao i da je sve urađeno s dobrom namjerom.
Na čekanju nam je izgleda i normalan život. 
Z. V.