Đurđinska crkva posvećena je sv. Josipu Radniku na čiji spomendan 1. svibnja slavi proštenje. Blagdan sv. Josipa Radnika uveo je u crkvenu godinu papa Pio XII. 1955., a godinu dana kasnije, 1956., župa u Đurđinu postala je samostalna te je za zaštitnika dobila ovoga sveca. Prije toga crkva je bila posvećena Pokroviteljstvu (zaštiti) sv. Josipa i proštenje se obilježavalo uvijek srijedom, trećeg tjedna nakon Uskrsa.
Crkva u Đurđinu podignuta je 1935., a matične knjige se vode od 1936.
Beba s proštenja
Fotografija pred vama nastala je za vrijeme proštenja u Đurđinu, jedne srijede početkom 1940-ih godina. Pronašli smo je kod djevojčice s fotografije, sada osamdesetsedmogodišnje bake koja i dalje živi u Đurđinu – sama, na salašu.
Baka Anica Ivković Ivandekić (rođ. Kantor) dok nam je davala fotografiju bećarski se nasmijala i rekla da ju okrenemo. »Anica mala debela, Stipe lepši nego Anica«, pisalo je na poleđini. Uz smijeh baka Anica nam je objasnila da je to napisao njezin brat Stipe Kantor koji stoji pored nje na fotografiji, kako bi ju zafrkavao.
Sugovornica nam priča kako joj je ovo uspomena s prvog proštenja u Đurđinu i ujedno i njezina prva fotografija. Iako na poleđini ne piše godina, na temelju starosti djevojčice Anice zaključili smo da je snimljena početkom ‘40-ih godina kada je imala pet-šest godina, s obzirom na to da je 1936. godište.
Baka Anica kaže da se s tog proštenja sjeća samo ovog fotografiranja i da joj je mama kupila bebu. »Ja ne znam da sam bila u crkvi i da sam vidila proštenje. Samo se ovog sićam, da smo se slikali. Pamtim da su za slikanje mećali nike šarene virange med koje smo mi ušli. Imala sam povezanu maramu, a mama ju je skinila za slikanje i rukom mi namistila kosu«, prisjeća se sugovornica.
Smije se baka Anica i na odijelo koje je imala na sebi. »Suknja iz podsuknje viri. Bože, kako sam bila obučena. Sićam se ovo je bio bili cic, a doli je bila kumašica jel je izgleda bilo ladno. I keceljac mi je mama pripasala s džepom. Pa ne da sam bila dotirana, možemo se smijat sad«, kaže sugovornica.
»Mama nas uzela za ruku i eto nas«
Anica i Stipe na proštenje su došli s mamom Matilkom (rođ. Pinter) i to sa salaša udaljenog 10 km od crkve.
»Kako sam ja i očla tako mala, daleko smo stali«, pita se sad baka Anica i dodaje: »Pišce smo išli, nismo imali konje. Samo nas mama uzela za ruku i eto nas«.
Otac Tome, prisjeća se sugovornica, nije išao te godine na proštenje jer je ostao na salašu na Drugoj upravi s bebom.
Matilka i Tome imali su desetoro djece, »pet odranili, pet saranili«, govori kći Anica.
Zbog udaljenosti od crkve baka Anica kaže kako kao tako mala nije išla svake godine na proštenje, a kasnije kada je odrasla jeste jer je bila snažnija, ali i jer su se preselili na salaš koji je bio bliži selu.
Iako ima lijepi broj godina, baka Anica i dalje dolazi na proštenje. Ne samo na proštenje nego i na svaku nedjeljnu misu – uvijek u bunjevačkom ruvu. Kada je lijepo vrijeme, dolazi biciklom, i to sa salaša koji je udaljen nekoliko kilometara od crkve!
J. D. B.
