Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na subotičkoj Mliječnoj tržnici kupio sam reznicu japanske ruže. Prodavač je sjedio na jednom komadu kartona i bio je obučen kao pravi »čiča« kakve sam svojevremeno viđao na beogradskim tržnicama. Bilo je tri gomile reznica ispred kojih je na komadu kartona bilo ispisano »japanske ruže« i cijena. Činilo mi se da reznice nisu ni skupe, napose što je to cijena za jednu egzotičnu biljku bez bodlji, jer reznica ih nije imala. Kada sam izrazio želju da kupim reznicu, čiča mi je rekao: »Biraj, koju ćeš boju, ima plavo, crveno i bijelo«. Ja sam odabrao plavu boju, i reznicu sam odmah posadio u moj mali vrt na istaknuto mjesto. Nova ruža je počela rasti i granati se, a ja sam počeo orezivanje kako bih je formirao u obliku grma. U to vrijeme nije postojao internet da bih mogao dobiti neke dodatne informacije, a u literaturi o vrtovima nisam našao takav tip ruže. U susjedstvu sam vidio da su i oni kupili čudesnu japansku ružu i svi smo čekali da se pojave prvi cvjetni pupoljci. Godine su prolazile, a biljka je sve više i više ličila na neko listopadno drvo. Susjed i susjeda su na koncu isjekli već uveliko naraslo drvo jer im je smetalo, a ja sam kao i oni shvatio kako smo nasmareni i prevareni. Kako meni drvo nije smetalo ostavio sam ga rasti, ali sam ga ipak prije nekoliko godina morao isjeći jer je smetao ostalim stablima. Od japanske ruže ostao je panj (30 cm promjera) na kojem komotno mogu sjediti, ali sam ga koristio kao panj za sečenje granja ili ispilanog komada drva za loženje u kotlu za etažno grijanje. Kasnije sam od stručnjaka saznao da je to bila vrsta jasena (meko drvo) koje raste u Šumadiji. Među nama izraz »japanska ruža« je postao sinonim za riječ prevara i uvijek smo se slatko smijali kako nas je Čiča prevario, a mi smo mu naivno povjerovali.   

»Nasamarivanje« umirovljenika

Neki dan, dok pijem jutarnju kavu, zazvoni telefon. Kad sam ga podigao, javio mi se ženski glas i pita: »Jeste li Vi, gospodine Szabó, umirovljenik?«. Na potvrdni odgovor ona veli: »Ja sam Mirjana i recite mi gospodine kakvo Vam je zdravlje?«.  Kada mi postave ovo pitanje, kosa mi se diže na glavi. Odgovorio sam onako naški: »Dosta glavno«. Ona začuđeno pita što to znači. Odgovorio sam: »To kod nas u Subotici znači dosta dobro«. Ona nastavi razgovor: »Odlično, ja Vas zovem u ime penzionog fonda, jer imamo sjanu ponudu, Vi ste odabrani dobiti opremu koja se koristi u banjskim lječilištima čiju upotrebu je prije nekoliko dana odobrilo i ministarstvo«. Meni se odmah u glavi upalila crvena lampica, kao u crtićima, i pitam je direktno: »Što mi želite prodati?«. Odmah je odgovorila: »Jastuk i prekrivač vrlo povoljno na deset mjesečnih rata od samo 1.750 dinara, počelo bi se odbijati nakon dva mjeseca, treba samo da date neki dokaz da ste umirovljenik: ček, penzionersku karticu ili rješenje«. »Gospođo, ja sam takav komplet kupio prije dvije godine«. Gospođa Mirjana je uporna i veli: »To nije to, ovo je nešto novo, tek odobreno«. Malo iznerviranim tonom rečem: »Gospođo, nemojte me maltretirati, lijepo vam kažem«. Nisam ni uspio završiti rečenicu jer je ona bez pozdrava prekinula razgovor. U lipnju 2021. godine imao sam vrlo sličan razgovor ali sam, kako sam to rekao gospođi Mirjani, prihvatio ponudu: jastuk i pokrivač. Uskoro su stigla dva momka iz ekipe i počeli su mi donositi jastuk, pokrivač i podlogu (nadmadrac) po dva komada od svakog. Kad sam to video, kao i račun, počeo sam se buniti: »Ja nisam ovo naručio, a rečeno mi je da će rata biti 890 dinara, za jedan komplet«. Momak je već rutinski odgovorio: »Gospodine, ovo je vrlo povoljno i dajemo na 24 mjesečne rate«. Budući da sam već prije automatski potpisao »Porudžbenicu i Kupoprodajni Ugovor«, odustao sam od dalje rasprave, jer su momci izjavili da se mnogo žure, a ja nisam pročitao ono što piše sitnim slovima dolje, na poleđini dokumenta. Nisam pročitao i plaćam i danas.  

Oprez, bit ćeš prevarena!

Poslije ovog razgovora otišao sam kod susjede na kavu i »čašicu razgovra« s namjerom, da je upozorim na opsnost od prevare. Zakasnio sam. Kazala mi je kako je prihvatila ponudu i čeka da joj donesu jastuk i pokrivač koje je namijenila kao rođendanski dar svom dugogodišnjem prijatelju. Upozorio sam je kako sam ja prošao i podsjetio i na japanske ruže. Nije me ni saslušala, samo skočila i rekla: »evo ih« i izašla na ulicu gde je stajao kombi. Prošla je isto kao ja, i njoj su »uvalili dvostruko«. Sreća njena, uz račun je bio priložen list, formular o povratu robe u roku od četrnaest dana. Odmah se žalila telefonom i dobila obećanje da će žalbu uvažiti i u srijedu će doći po »višak robe«. Sada ona čeka, ali i ja, jer sam znatiželjan kako će proći.