Prezime se javlja i u Subotici i Somboru. Najpoznatiji nositelj ovog prezimena je Franjo Švraka (Ferenc Svraka). Rođen je u Somboru 20. I. 1885. u obitelji Antuna Švrake i Marije Džinić. Njegovi roditelji su se vjenčali 7. X. 1867. u Čonoplji. Franjin otac je prije toga bio u braku s Magdalenom Bošnjak (vj. 5. VIII. 1861. u Čonoplji). Franjin djed i baka bili su Stipan Švraka i Janja Gromilović (vj. u Somboru 10. XI. 1829.). Dakle, nasuprot nekim tvrdnjama, Franjo Švraka bio je Bunjevac Hrvat, a ne Mađar. Istina, mađarski izvori podcrtavaju da je bio bunjevačkog podrijetla, a mađarskih nacionalnih osjećanja.
Švrakina biografija uvrštena je u knjizi Sudbine svećenika u sjeni kukastog križa (nacizma) i crvene zvijezde (komunizma) (Papi sorsok a horogkereszt és a vörös csillag árnyékában), čiji je autor Károly Hetényi Varga. Navodno je više puta govorio svojim kolegama svećenicima: »Nije istina da su Mađari tlačili Bunjevce. Kada smo otišli u Budimpeštu na Euharistijski svjetski kongres, masa je vikala: Živjeli Bunjevci«. Švraka se 1927. natjecao za somborsku župu, ali ga je pobijedio Antun Skenderović. Umjesto toga, dobio je župu u Novom Sadu.
Okupacija
Švraka je bio jedan od mjesnih prvaka koji su dočekali mađarske okupacijske vlasti. Naime, 17. IV. 1941. vojni zapovjednik Novog Sada János Vörös primio je Švraku kao predstavnika novosadskih Mađara u audijenciju, koja je priređena u kompleksu Banovine. Pored njega, ondje su bili prisutni predstavnici bivšeg propalog režima: dunavski ban Milorad Vlaškalin, novosadski gradonačelnik Miloš Petrović, te predstavnici Nijemaca Franz Eidlik, Otto Derner, dr. Richard Derner, Ludwig Rex i Franz Hamm. Nakon sloma fašističke okupacije 1944., komunističke vlasti su ga uhitile, ali ga nisu dugo držale. Mađarski izvori tvrde da su subotički biskup Ljudevit Budanović i župnik Blaško Rajić učinili sve da se Švraka oslobodi.
Ženin pridjevak
Za vrijeme okupacije Franjo Švraka sastajao se s predstavnicima okupacijske vlasti. Jedan od istaknutijih je bio podžupan Bačke županije Ernő Bajsay. On je rođen u Budimpešti 15. XI. 1893. kao sin Ernesta Bauera st., ministarskog računovođe (miniszteri számtiszt) i Etelke Langer. Godine 1928. promijenio je svoje njemačko prezime, uzevši kao zamjenu – Bajsay, što je zapravo bio pridjevak uz djevojačko prezime njegove supruge Šarolte, r. Vojnić od Bajše (!). Šarolta (r. 1903.) je bila kćer baruna Stipana Vojnića i Erzsébet, r. Széchényi. Za Bauera se udala 25. VI. 1919. u Somboru. Po ocu je vukla podrijetlo od prvog suca povlaštenog kraljevsko-komorskog grada Sent Marija Stipana Vojnića, rodonačelnika plemenite grane Vojnića, koji su kasnije dobili pridjevak od Bajše. Njena genealogija izgleda ovako: Stipan i Anđelija Vidaković; Mihajlo (r. 11. VIII. 1735.) i Katarina Petrešević; Mihajlo (r. 2. X. 1774.) i Ivana Demković; Karlo (r. 24. I. 1801.) i Barbara Lenard; Žigmund (r. 25. III. 1826. u Bačkom Gradištu) Adalberta Zako; Stipan (2. VII. 1860.) i Erzsébet Széchényi (vj. u Somboru 3. V. 1888.) Ernő Bajsay je poslije pada okupacijske uprave procesuiran u Jugoslaviji. Vrhovni sud Vojvodine ga je 1946. osudio na smrt vješanjem. Prema Švrakinim riječima, pred izvršenje smrtne kazne je rekao: »Stanite, moj sin će se osvetiti za ovo« (Megálljatok, a fiam meg fogja ezt bosszulni). Zapravo, njegov sin se već tada nalazio u Americi.
Švraka je umro 1968. u Novom Sadu.
