Između dvaju svjetskih ratova, odnos vladajućih krugova u Somboru prema Bunjevcima bio je maćehinski. Drugim riječima, »dobar Bunjevac« bio je i ostao samo onaj tko ne postavlja pitanje čak ni onda kada se od njega traži da zakrvi s rođenim bratom. Bela Strilić, Martin Matić, Stipan Stolišić i drugi slični intelektualci bili su ne predstavnici Bunjevaca nego radikalskih vlasti među Bunjevcima. Oni se, dakle, nisu bavili kako poboljšati materijalni i politički položaj Bunjevaca nego kako održati njihovu podršku za interese Narodne radikalne stranke ili neke druge vladajuće skupine.
Sluga režima
Bela Strilić rođen je 27. XII. 1873. u Novom Sadu. Kršten je u crkvi Marijinog Imena 29. XII. iste godine. Bio je sin službenika Okružnog kraljevskog suda u Novom Sadu Aleksandra Strilića (1845. – 1926.) iz Sombora i Amalije Sertić iz Vukovara. Iako je bio iz braka Hrvata i Hrvatice, ipak je odrastao u nacionalnog Mađara. U austrougarsko vrijeme bio je antisemitski nastrojeni solgabirov, tj. kotarski načelnik (járási főszolgabíró) u Senti. U Kraljevini SHS bio je član Narodne radikalne stranke i računao je na podršku svojih bunjevačkih rođaka, naročito svog brata Đene Strilića, činovnika Bačke županije u Somboru, koji se 1936. javlja čak kao zamjenik somborskog gradonačelnika. Naime, kao radikal Bela je bio u obvezi širiti ne samo krug pristaša nego i članstva. Kao mađarski predstavnik na radikalskoj listi Strilić je ušao 1927. u Narodnu skupštinu u Beogradu.
Ipak, njegove srpske kolege nisu ga uvijek gledali s uvažavanjem. Štoviše, nerijetko je bio predmet omraze i sumnjičenja, čemu je uzrok bio goli interes. Posljedično, neki su ga htjeli prikazati javnosti kao stranog i antidržavnog elementa. To samo pokazuje da se ni oni Bunjevci, koji su surađivali s radikalskim vlastima nisu nalazili u ništa boljem položaju od onih koji su odabrali oporbu kao način svog političkog djelovanja. Kao ne-srbi morali su dokazivati svoju vjernost, nekada čak i po cijenu otvorene konfrontacije sa svojim sunarodnjacima.
Genealogija
Bela Strilić pripadnik je razgranate somborske obitelji (salaš Strilić u ataru Sombora jedan je od najstarijih sačuvanih salaša u Vojvodini). Međutim, ne potječe od onog ogranka obitelji (braća Antun i Petar), koji je 1791. dobio plemstvo (Antun je bio i gradski senator). Među spisima Josipa Vojnića od Bajše nalazi se genealogija Bele Strilića. Dopunjena podatcima do kojih je došao pisac ovih redova, ona izgleda ovako: Lazar i Marta Marošević (vj. 1768); Josip (r. 16. III. 1774.) i NN; Đuro i Tereza Matarić (vj. 1824.); Aleksandar Benjamin (r. 18. III. 1845.). Bela je u braku s Margit Esztergomy imao sina Károlya (1918. – 1964.), koji je bio svećenik u Senti. Bela je imao brata Đenu, čija se kći Rumenka (Piroska) udala za Zlatka Bauera, rođaka zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera 1935.
Nacionalni identitet
Kraljevina SHS je na papiru vodila »odlučnu borbu« za »nacionalizaciju Bačke i Banata«. U praksi pak proces mađarizacije nastavio se odvijati potpuno nesmetano. Možda najbolji pokazatelj je slovačka populacija u Bačkoj Topoli, koja je u ovom razdoblju izgubila svoj identitet. I Bela Strilić, iako hrvatski sin, držao se kao Mađar, a ne kao Bunjevac. I mađarski tisak ga doživljava kao »svog sunarodnjaka«. Njegov sin bio je svećenik Károly, kojega je u Subotici 26. V. 1940. zaredio biskup Ljudevit Budanović.
Bela Strilić umro je 19. VI. 1928. u Senti. Sahranjen je 21. VI. uz veliko sudjelovanje stranačkih (radikalskih) kolega i srpskog županijskog činovništva kojima je vjerno služio: iz Subotice su došli subotički nadžupan Dušan Manojlović, javni bilježnik Radivoj Miladinović i odvjetnik Miloš Rafajlović. Od narodnih zastupnika pojavili su se Joco Lalošević, Sreten Sretenović i Dimitrije Vujić. Gradonačelnik Sente Slobodan Đorđević također je prisustvovao njegovom sprovodu.
