Od trenutka kada su Adam i Eva (ničim izazvani, rekli bi neki naši političari) istjerani s teritorija Edena, čovjek je morao (pre)živjeti u prirodi i suočavati se s njenom surovošću uz poštovanje njezinih zakonitosti. Istovremeno, morao je shvatiti kako je on, zajedno sa životinjama i biljkama, samo njezin dio. Prvo, trebao se zaštititi od zime, ali i od pretjerano jakih sunčevih zraka. Iz ovih razloga sklanjao se u špilje, kasnije je počeo graditi kolibe, prije svega u blizini pitke vode (jer je ona neophodna za život), ali se morao i braniti od naglog porasta količine vode, zato je svoje domove gradio na uzvišenjima. Prve velike civilizacije – mezopotamska i egipatska čak su iskorištavale poplave kako bi se prehranile kopanjem mnoštva kanala za vodu različite namjene. Proučavajući historiju ovih naših (trenutno nazvanih vojvođanskih) prostora i danas nailazimo na davno izgrađene kanale, pogrešno su ih nazvali »rimski šančevi«. Ali, iako su ih najvjerojatnije izgradili nekadašnji Rimljani, oni nisu služili za obranu od Barbara (Sarmata) koji su nekad naseljavali ove naše teritorije nego su upotrebljavani za plovidbu trgovačkim brodovima i reguliranje vodostaja. Ima takva dva kanala – »mali« koji od Tise pravolinijski vodi do današnjeg Novog Sada i Dunava; i »veliki« koji vodi od Dunava (Apatina) do Tise (Čuruga). Interesantno je da trasa Velikog bačkog kanala izgrađena po projektima Józsefa Kissa na prekretnici vjekova (1793. – 1802) ide paralelno s nekadašnjom rimskom građevinom ili je djelomice i koristila stari kanal. Ona je služila za plovidbu, za reguliranje vodostaja; kasnije izgradnjom sistema Dunav – Tisa – Dunav (DTD) predviđena je i za navodnjavanje. U tom razdoblju izrađeno je nekoliko »projekata fantazije«, npr. uključivanjem i Kissovog kanala »projekt plovnog kanala« od Temišvara do Fiumea (današnje Rijeke). Kiss je za dobre pare uradio i projekt kanal Palić – Tisa. Zajedničko je da ovi projekti ne rješavaju svladavanje značajnih visinskih razlika.

(Ne)poštovanje prirode

Čovjek-graditelj sve do početka »industrijske revolucije« i naglog razvoja gradova, nazvanog i »urbana eksplozija«, gradio je uz poštovanje prirodnih datosti. Razvoj strojeva i tehnike natjerao je ljude da pokušavaju pokoriti prirodu, da je pobijede, naravno uz pomoć novih tehničko-tehnoloških saznanja. Ni nekadašnji ili sadašnji rukovoditelji našeg grada nisu bili imuni od takvih tendencija. Samo kratko nekoliko primjera: tornjevi katedrale sv. Terezije se »razdvajaju« iz razloga što prilikom gradnje nisu adekvatno (dovoljno široko) temeljeni na močvarnom terenu. Ironično rečeno: mi smo prije izgradili »Suboticu na vodi« nego Beograđani svoj »Beograd na vodi«! Naša se sastoji od dva dijela i zove se Prozivka i aleja Radijalac. Istine radi, moramo reći da je njihov mnogo viši, kako to priliči jednoj metropoli. Uspjeli smo uništiti jezero Palić do te mjere da je njegova voda nepreporučljiva za kupanje. No, to je sličnost s dva grada: Novog Sada i Beograda. Na toj dionici Dunav je najzagađeniji u svom toku. Ni stanovnici pokraj kanala DTD nisu bili pažljivi: od Vrbasa do Bečeja voda kanala je tako zagađena da već odavno ne služi ni za plovidbu, a kamoli za navodnjavanje koje će uskoro, kako izgleda trenutačna naša klima (nema dovoljno kiše), biti prijeko potrebno.

Raznorodni »zeleni pokreti«

Umjereno »zeleni« su prije svega ljubitelji prirode i umjesto da budu u svojim stanovima-krletkama žele što više vremena provoditi na slobodnom zraku i suncu. Žešći »zeleni« tvrde da je čovjek svojim aktivnostima toliko zagadio prirodni okoliš da je uspio promijeniti i klimu i da je posljednji trenutak da ovakve tendencije zaustavimo, npr. da za dobijanje energije ne koristimo fosilna goriva: drvo, ugalj i naftu nego sunčevu energiju, vjetrove i vodu (hidroelektrane). Drugi smatraju da je ekstremnih promjena klime bilo i u prošlosti, npr. ledeno doba, a i danas je moguće da su to prirodni procesi bez većeg utjecaja čovjeka. Moje osobno mišljenje je: normalno je da se priroda kao i godišnja doba mijenjaju, ali i mi ljudi (čovječanstvo) snosimo određenu dozu odgovornosti, prije svega što trošimo nenormalne količine energije za proizvodnju hrane, odjeće, kućnih potrepština i aparata i za kraća (odlazak na posao) ili duža putovanja (poslovna, turistička) raznim prijevoznim sredstvima da ne izostavimo i graditeljsku djelatnost. Vlada SAD-a ne želi potpisati nikakve značajnije ugovore što se tiče zaštite klime. U Njemačkoj je energetska kriza, »žestoki zeleni« su u sastavu Vlade i donose vrlo čudne odluke: žele zatvoriti (opasne?) atomske električne centrale i istovremeno žele aktivirati električne centrale koje koriste lignit i ugalj. Znači, kad se dokopaju vlasti, ni zeleni nisu više »zeleni«.