Privodeći serijal članaka o pravima Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj kraju, vratimo se na sam početak. Neposredni povod za ovaj serijal bila je izjava predsjednice jednog od odbora Skupštine Srbije za koja je pozvala koncem prošle godine Hrvatsku da Srbima osigura ista prava koja imaju Hrvati u Srbiji. Zanimljivo, često su tijekom posljednjih godina i politički predstavnici hrvatske nacionalne manjine tražili da imaju ista prava kao Srbi u Hrvatskoj. Pa o čemu se tu radi, normalno je zapitati se. Stoga smo se upustili u ovaj pokušaj da barem dijelom rasvijetlimo kako i koliko je to moguće. Je li polje ostvarivanja i zaštite nacionalnomanjinskih prava toliko neuhvatljivo i nespoznatljivo da se može tvrditi kako je »kod nas« zaštita nacionalnomanjinskih prava na najvišoj razini dok je »kod njih« to polje problematično, odnosno da je položaj »njihove manjine« kod nas izvrstan, a »naše manjine« kod njih nikakav.
Nesumnjivo je nemoguće sagledati cijelu ovu problematiku kroz dvadeset novinskih članaka, te nam to nije bila ni ambicija, a kamoli donositi neke dalekosežne zaključke. Željeli smo samo napraviti jedan pregled osnovnih činjenica u svezi ostvarivanja pojedinih prava nacionalnih manjina u dvije države, glavnih sličnosti i razlika kako bismo barem malo pridonijeli razumijevanju ove složene problematike.
Predstavljanje, zapošljavanje, vijeća
Kao što to ističu znanstvenici koji se bave komparativnim pristupom u području politike, »zemlje se mogu uspoređivati u odnosu na neku zajedničku koncepciju, ali značenja tih pojmova mogu varirati od zemlje do zemlje«. Naime, kao i sve druge, i ove dvije države se razlikuju po mnogo čemu. Na primjer, Hrvatska je članica Europske unije a Srbija je na putu da to postane; razlikuju se po institucionalnom i teritorijalnom uređenju, ekonomskoj razvijenosti, institucionalnim rješenjima za izbor i funkcioniranje nacionalnomanjinskih vijeća, organizacije kulturne autonomije manjina, po brojnosti nacionalne manjine i na koncu i povijesti, dalje i bliže.
Iz tih razloga svako uspoređivanje postaje veoma teško, te ćemo u ovome, posljednjem nastavku, samo nabrojati neke od bitnih sličnosti i razlika koje smo uočili radeći na člancima.
Krenimo od ustavnog određenja manjina i prve razlike. Dok Ustav Hrvatske uz većinski narod izrijekom navodi 22 nacionalne manjine koje žive u toj zemlji, među njima i Srbe, Ustav Srbije kaže kako je Srbija »država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive«.
Bitna razlika je i u pogledu političkog predstavljanja manjina, pa tako Srbi imaju garantiranu zastupljenost u parlamentu (tri mjesta) dok se Hrvati za to moraju izboriti, najčešće kroz koalicije ili na listama drugih većih stranaka. Također, u Hrvatskoj postoje mehanizmi za zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima na nižim razinama čega u Srbiji nema.
Sličnost je pak, što je odnedavno, kao što je to već dulji niz godina slučaj u Hrvatskoj gdje predstavnici srpske manjinske stranke čine njenu Vladu, i jedan predstavnik hrvatske manjinske stranke prošle godine postao ministrom u Vladi Srbije.
Kada je riječ o razmjernom zapošljavanju, u Srbiji je tek sada u tijeku uspostavljanje i stavljanje u upotrebu održivog okvira za prikupljanje podataka na osnovu kojih će se moći provesti i pratiti konkretne mjere za zastupljenost nacionalnih manjina u javnoj upravi. Dok se ne stavi u upotrebu ne može se ni znati jesu li pripadnici, recimo hrvatske manjine, ravnopravni u ovom pogledu. U Hrvatskoj se pak statistički jasno prati situacija uposlenosti nacionalnih manjina, a posebice srpske zajednice koja koristi državna izvješća kako bi ukazala na stupanj porasta ili opadanja uposlenih Srba u javnim institucijama i upravi.
I u jednoj i u drugoj zemlji Hrvati i Srbi biraju svoja nacionalnomanjinska vijeća, ali na različiti način: u Srbiji se vijeća biraju na republičkoj razini dok se u Hrvatskoj biraju na lokalnim razinama te se oni udružuju ukoliko žele u nacionalnu koordinaciju kao što je to Srpsko nacionalno vijeće. Njihov rad i aktivnosti financiraju se iz proračuna domicilnih i matičnih država, u različitom opsegu.
Sličnost, kada su u pitanju ove dvije manjine, je i u tome što i jednima i drugima brojnost iz godine u godinu opada, a time i pojedina kolektivna prava dolaze u pitanje. Osim toga, i jednu i drugu manjinu pogađaju govor mržnje kao i, čini se, neizbježna asimilacija.
Kulturna autonomija
U pogledu obrazovanja, i u jednoj i u drugoj državi postoje tri modela koja se provode u školama, sličnosti su da i Hrvati i Srbi imaju različite poteškoće u pogledu obuhvata djece koja se školuju na materinjem jeziku, udžbenika, stručnog nastavnog kadra... Jedna od bitnih razlika je da Srbi imaju svoju gimnaziju u Zagrebu dok Hrvati već nekoliko godina, uz brojne prepreke, pokušavaju osnovati školski centar u Subotici.
Što se tiče informiranja, na HTV-u postoje dvije emisije: Prizma i Manjinski mozaik, posvećene životu i kulturi nacionalnih manjina, a na RTS-u jedna emisija pod nazivom Građanin. I Hrvati i Srbi imaju svoje manjinske tjednike kojima su osnivači nacionalnomanjinska vijeća, a financiraju se iz pokrajinskog odnosno državnog proračuna. Osim toga, Hrvati na regionalnoj razini imaju program na hrvatskom jeziku na Radioteleviziji Vojvodine.
Kao i u Srbiji, i u Hrvatskoj je nacionalnim manjinama zagarantirano pravo na »ostvarivanje kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture te očuvanje i zaštita kulturnih dobara i tradicije«. I jedna i druga manjina imaju svoje udruge kulture, a bitna razlika je u redovitosti i iznosu sredstava iz državnog proračuna koja su u Hrvatskoj više puta veća i redovita dok su u Srbiji ti iznosi nedovoljni za opstanak i rad udruga. Razlika je i u tome da je APV jedan od osnivača i financijera pet nacionalnomanjinskih zavoda za kulturu među kojima je i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Službena uporaba jezika i pisma i u jednoj i u drugoj državi je regulirana Ustavom i zakonima, a iz dosadašnjih iskustava i saznanja vidljivo je kako su od ključne važnosti za ostvarivanje ovoga zakonom zajamčenog prava odnosi većinskog naroda i nacionalnih manjina i stav lokalne vlasti prema ovome pitanju. Razlika koja postoji između dvije države je što je u Srbiji uvjet za uvođenje u službenu uporabu da pripadnici određene manjine čine 15% stanovnika jedne lokalne jedinice, a u Hrvatskoj da čine najmanje jednu trećinu stanovnika. S druge strane, sličnost je u tome što se u pojedinim slučajevima, odnosno lokalnim jedinicama čeka na ostvarenje tog prava godinama, iako je jezik i pismo službeno u uporabi.
Umjesto zaključka
I na koncu, kao što smo i rekli na početku, niti želimo niti možemo iznositi neke opsežnije zaključke. Ali ipak, čini nam se kako bi se oni koji iznose paušalne kritike tipa »mi smo ‘dali’ manjinama sva prava а naša manjina tamo nema nikakva prava« trebali zamisliti prije negoli iznesu takve tvrdnje i zahtjeve. Jer kad bi se zahtjev gore pomenute zastupnice ostvario, koji istina nije naišao na neku podršku ni u jednoj ni drugoj državi, moglo bi se dogoditi da dođe do smanjivanja, a ne uvećanja prava.
Jasminka Dulić
