Nacija je složeni konstrukt. Nju čine ne samo zajedničko podrijetlo i jezik nego i zajedničko povijesno iskustvo. Primjerice, srpski nacionalni identitet uključuje sjećanje na brojne tragedije, koje su zadesile srpski narod u proteklom stoljeću: Albanska golgota (1915. – 1916.), Jasenovac (1941. – 1945.), Oluja 1995., martovski pogrom 2003. itd. Bunjevački nacionalni identitet pak zasnovan je isključivo na čisto akademskom tumačenju da je 1945. Bunjevcima i Šokcima nanijeta povijesna nepravda jednim dekretom komunističkih vlasti, koji nikada nije zaživio u praksi. Paradoksalno, on gotovo potpuno isključuje sve one povijesne događaje koji su ostali duboko urezani u sjećanje brojnih obitelji bunjevačkih Hrvata (naročito u Mađarskoj) zbog svoje realne traumatičnosti: oduzimanje vjekovnog ognjišta (imovine) pa čak i života nekih članova zbog toga što su bili »na pogrešnoj strani«. Najbolji primjer je evakuacija Bajskog trokuta i Baranje 1921., koja je pokazala s jedne strane potpunu diplomatsku i vojnu nespremnost Kraljevine SHS, a s druge strane vitalnost i perspektivnost revanšizma i iredentizma u Mađarskoj. Gotovo da nema mjesta u Bačkoj i Baranji gdje bijele postrojbe diktatora Miklósa Horthyja nisu činile odmazdu nad hrvatskim i srpskim stanovništvom. Obitelj Pavla Blesića (1924. – 2022.), čuvenog somborskog slikara (člana udruženja Bunjevačko kolo), samo je jedna u nizu onih obitelji, koje su se pod pritiskom krupnih promjena u Bajskom trokutu 1921. iselile u Sombor.
Plemenito podrijetlo
Pavle Blesić potomak je slabo poznate plemićke obitelji Blesić, koja se javlja u Kaćmaru u prvoj polovici 18. stoljeća. Plemenita loza počinje s braćom Nikolom i Josipom Blesićem, koji su 1756. dobili plemstvo. U plemićkoj povelji, nažalost, ne opisuju se okolnosti, koje su pomogle uzdizanju pripadnika ove obitelji u plemeniti rang. Međutim, stječe se predstava o obiteljskom stablu sredinom 18. stoljeća: Nikola je imao ženu koja se zvala Ana Rapić. S njom je imao sina Adama. Prema matičnoj knjizi krštenih sv. Antuna u Baji, Adam je kršten 29. XI. 1734. Krstio ga je franjevac Franjo Marušić iz Požege, što samo pokazuje da su bački Hrvati samo »produžetak« slavonskih Hrvata. Nikolin brat Josip je s izvjesnom Katarinom Hajdu imao četvericu sinova: Matiju, Jakova, Stipana i Petra. Slikar Pavle je Jakovljev potomak.
Genealogija
Genealogija Pavla Blesića izgleda ovako: Josip i Katarina Hajdu; Jakov i Jelena; Grgo (4. III. 1760.) i Marija Vujković (vj. 18. XI. 1777.), Josip (r. 20. I. 1779.) i Anastasija Jelačić (11. XI. 1794.); Zakarije (9. IX. 1799.) i Marija Marijanović (12. XI. 1816.); Stipan (24. XII. 1828.) i Marija Marijanović (vj. 27. II. 1843.); Bernard (r. 12. XI. 1855.) i Lucija Marijanović (vj. 22. V. 1882.); Marko (r. 21. IV. 1899.) i Marija Zelić (vj. 19. VII. 1920.). Grgo je umro 4. IV. 1823. Grgin sin Josip je umro 25. IV. 1837. Imao je tri braka. Poslije smrti Anastasije Jelačić oženio je u Kaćmaru udovnu Luciju Kaić 10. VI. 1812. Poslije Lucijine smrti (20. I. 1820.) oženio je 9. IX. 1821. u Bajmaku Julijanu Bešlić, udovnu Luke Cindrića. Umro je 25. IV. 1837. Bernard, Stipanov sin, imao je dva braka. Prvi brak je sklopio s Anastasijom Lemić (20. V. 1878.), koja je umrla 29. I. 1880. Nakon toga se oženio Lucijom Marijanović, Pavlovom bakom.
Od plemića do nadničara
Blesići su možda samo jedan u nizu primjera onih obitelji, koje se, čini se, nisu prilagodile novim gospodarskim uvjetima i prilikama u 19. stoljeću. Gospodarsko snaženje Nijemaca i Mađara u Bajskom trokutu na štetu njihovih bivših gospodara bunjevačkih Hrvata spomenuo je Ivan Antunović u svojoj Razpravi, ali iz kurtoaznih razloga nije navodio poimenice sve one obitelji, koje su od plemića s velikim zemljišnim fondom spale na nadničare. Genealogija Pavla Blesića pokazuje gradualni trend nazadovanja. Pavlov pradjed Stipan se naime još spominje kao nemeš (plemić). Međutim, već njegov djed Bernard upisivan je kao cives/polgár (običan građanin). Štoviše, njegov otac Marko upisan je kao nadničar (napszámos). To nije samo posljedica promijenjenih prilika nakon Mađarske revolucije 1848./49., koja je donijela trajno uništenje feudalnih ustanova. Plemstvo kao stalež održalo se i nakon ožujka 1848. Štoviše, uživalo je brojne pogodnosti. Međutim, veliki broj sitnih plemića, koji se u materijalnom smislu nisu razlikovali od širih slojeva, doista je izgubio sve pristupe vlastima i drugim pogodnostima koje su uživali do ožujka 1848.
