Korizma polako ulazi u svoju završnicu, a Božja riječ pete korizmene nedjelje podsjeća nas koji je smisao duhovne priprave za proslavu Uskrsa. Čovjek svoju usmjerenost na tjelesno i prolazno treba zamijeniti usmjerenošću na duhovno i vječno, a to mu neće biti teško ukoliko surađuje s Duhom Božjim. Kristovo uskrsnuće, koje se spremamo proslaviti, je izvor naše nade da ćemo svi jednom uskrsnuti i živjeti s Bogom u vječnosti. No, za to se priprema za zemaljskoga života.
Suradnja s Duhom
Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: »Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov« (Rim 8,8-9). Bog je čovjeka stvorio tako da se sastoji iz tijela i duše. No, tijelo je propadljivo, a duša ostaje za vječnost. Stoga je i naša zadaća da se ne bavimo suviše tjelesnim, jer će se to sve jednom u prah pretvoriti, nego da se više posvetimo svojoj duši koja ostaje živjeti vječno. Čovjeku je ponekad teško otrgnuti se usmjerenosti k tjelesnom, a ponekad čak nije ni svjestan koliko su ga zaokupile prolazne stvari. No, kršćanin ima onoga koji mu u tome pomaže, a to je Duh Sveti. Po tome što smo kršćani, što smo po sakramentima inicijacije postali dio Božjega naroda, Crkve, Duh se nastanio u nama. On je naš Savjetnik, onaj koji nam pomaže da se, iako živimo u tijelu, otrgnemo od robovanja tjelesnom i usmjerimo se prema duhovnom, vječnom, jer iako živimo u tijelu koje je prolazno, stvoreni smo za vječnost i u tom smjeru trebamo hoditi ovom zemljom.
Čovjek je sklon grijehu i grješan, zato tijelo njegovo umire, ali Duh Božji koji prebiva u nama vodi nas u vječnost, te za nas ništa ne završava na zemlji već je ovo samo jedna etapa našega života. Budući da smo posve slobodni, tako i biramo hoćemo li s Duhom surađivati i kakva će vječnost za nas biti. Krist nam je svojom smrću na križu te uskrsnućem otvorio vrata Raja, a naše je da odaberemo hoćemo li kroz ta vrata proći. Korizmeno vrijeme za vjernika je vrijeme snažnije molitve i odricanja, vrijeme kada radi na sebi u duhovnom smislu. Time on surađuje s Duhom Božjim koji je u njemu i bavi se duhovnom dimenzijom svoga života, neopterećen suviše onim tjelesnim. Zato ove promjene koje smo započeli u korizmi ne smiju po njezinom završetku prestati. One bi trebale postati prihvaćeni način vjerničkog života. Vjernik treba uvijek dopuštati Duhu da ga vodi i usmjerava putem vječnosti. Uvijek mu treba biti na pameti što za nas predstavlja Kristova žrtva i uskrsnuće, te se više baviti onim što nas čini bližima Kristu.
Vjera
Da bi čovjek duhovno rastao i učinio odmak od samo tjelesnog pogleda na život, od presudne je važnosti vjera. Krist nas može mijenjati jedino ako u njega vjerujemo. Jedino ako imamo vjeru možemo surađivati s Duhom kojega u sebi nosimo. Bez vjere ostajemo samo u tijelu. Evanđelist Ivan pokazuje kako Isus, tek kad se uvjerio u vjeru Lazarovih sestara, čini čudo i oživljava ga. Tako je bilo za vrijeme cijelog njegovog javnog djelovanja, gdje su ljudi vjerovali, on je činio čuda, ozdravljao i pomagao, a gdje nisu vjerovali, nije učinio ništa. Tako je i danas. Vjera nas vodi bliže k Isusu. Ako je imamo, Isus će i u našemu životu činiti čuda, a ono što je najbitnije: ako budemo vjerovali, Isus će nas mijenjati. Postajat ćemo njemu sličniji, težit ćemo više onome što je vječno, pa iako sada živimo u tijelu, nećemo u njemu biti zarobljeni, jer tjelesno neće biti naša glavna okupacija.
