Rod Vidaković spada u najrazgranatije rodove bačkih Hrvata. Osim toga, tijesno je povezan s onim stranicama bunjevačke povijesti koje se smatraju najinteresantnijim i najblistavijim. Sudbonosni događaji na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće izbrisali su možda sve regionalne i klasne razlike između Hrvata i uputile ih na međusobnu suradnju u borbi za opstanak. Od prodora austrijskih snaga u Podunavlje 1686. pa sve do mira u Satmaru 1711. Bačka je praktički bez prestanka gotovo tri stoljeća bila poprište krvavih borbi, koje su je demografski i gospodarski unazadili. Međutim, pod vodstvom sposobnih pojedinaca Hrvati su preživjeli sve nedaće.
Hrabri kapetan Đuro
Jedan od trojice predvodnika »katoličkih Raca« ili »Dalmatina« u Veliki Bečkom ratu 1683. – 1699. je bio Đuro Vidaković. Zajedno s Dujmom Markovićem, kasnije somborskim kapetanom, zastupao je 9. VII. 1687. svoje sunarodnjake na jednoj adi blizu Baje, gdje je u to vrijeme taborila vojska Maksimilijana II. Emanuela, izbornog kneza Bavarske. Na prijelazu iz 17. u 18. st. javlja se kao zapovjednik tvrđe u Baču. Ondje je bio nadaleko čuven po svojoj susretljivosti prema franjevcima i svim hodočasnicima ovog starog katoličkog svetilišta nadomak Vukovara, također jednog od važnih franjevačkih centara u Podunavlju, čiji utjecaj se osjećao u Somboru. Sudjelovao je u ratu protiv pristaša Ferenca Rákóczija (1703. – 1711.), koji su se borili za oslobođenje Ugarske od habsburških vojnih vlasti. Ovaj rat ga je odveo s njegovim sunarodnjacima (graničarima) čak u Transilvaniju, gdje je zadobio teške rane, od kojih je umro u Aradu negdje prije 1711. godine.
Hadnađ Kajto
Bečki dvor je nagradio Đuru za vjerno držanje u ratu protiv Osmanlija dodjeljujući mu plemstvo 1690. Međutim, zbog nestabilnih prilika plemstvo je proglašeno u Bačkoj županiji tek 1718., kada je Đuro uvelike bio mrtav. Ipak, njegovi napori nisu bili uzaludni. Plemstvo su također preko njega dobili i njegovi bližnji: supruga Marta Bošnjaković, kćerke Marta i Katarina, braća Ivan, Bartul (Božan), Marko i Matija (rodonačelnik Vidakovića Delića) sa svojim suprugama i porodom, pa čak i zet obitelji Vidaković (affinis) Blaško Manić sa svojom suprugom Margaretom i sinovima Đurom i Markom. Đurin brat Ivan imao je sina, koji se u plemićkoj povelji javlja kao Georgius (Đuro), a u matičnim knjigama kao Gregorius (Grgo). Kako god, riječ je o istoj osobi, koja je u puku prozvana Hadnađ Kajto. Umro je 18. III. 1755. u 89. godini života. Uz zapis smrti piše još da je sahranjen u kripti crkve sv. Mihovila i da je bio lajtnant (lajdinantius) i senator. Lajtnant je zapravo zamjenik zapovjednika postrojbe. U ovom slučaju riječ je o subotičkoj Narodnoj miliciji, gdje je Hadnađ Kajto doista zamjenjivao kapetane iz obitelji Sučić. Njegov sin Jakov je rođen oko 1711., u vrijeme kada su se Subotičani zbog terora Rákóczijevih lakih i pokretljivih postrojbi nalazili u zbjegu (izbjeglištvu) u Petrovaradinu ili drugim bolje utvrđenim mjestima. Jakov je oženio izvjesnu Katarinu, ali ne zna se kada točno. S njom je imao mnogo djece. Umro je 1. V. 1769. u 58. godini i sahranjen je u kripti crkve sv. Mihovila.
Kalman Vidaković
Subotičke novine od 6. X. 1978. objavljuju intervju Boška Krstića s izvjesnim Kalmanom Vidakovićem. Predstavljaju ga javnosti kao jednog od rijetkih svjedoka gradnje reprezentativne Gradske kuće u Subotici. Nije isključeno da je Kalman u jesen 1978. bio posljednji živi svjedok građevinskih radova s početka 20. stoljeća, koji su promijenili izgled centra Subotice. On je izdanak Vidaković Hadnađevih. Njegov predak u petoj generaciji Leopold Ivan (rođen 2. VI. 1731., a umro 19. III. 1792.) bio je sin gore spomenutog Jakova i Katarine, para s mnogo djece. Ivan je 19. XI. 1752. oženio Katarinu, kćerku Petra Šetrovića. Dana 3. VIII. 1754. dobili su sina Lovrena Leopolda. Lovren je 16. XI. 1772. oženio Petronelu, kćerku Matije Belića. Iz ovog braka rođen je sin Šimun, koji je 10. XI. 1802. oženio Anu, kćerku Šimuna Kopunovića i Apolonije Marković. Šimun je imao sina Lovrena, koji je 11. XI. 1839. oženio Matiju, kćerku Ivana Lučića i Marije Malagurski. Nakon Matijine smrti, oženio je Katarinu Vizin, udovnu Nikole Mamužića. Iz ovog braka Lovren je imao sina Šimuna, koji je 12. XI. 1883. oženio Karolinu, kćerku Lojzije Vidakovića i Antonije Marcikić. Posljednji par u nizu su roditelji gore spomenutog Kalmana Vidakovića Hadnađa (r. 11. VI. 1893.).
