Stolišići pripadaju starosjedilačkim obiteljima Sombora. Njihovo rano prisustvo posvjedočeno je u najstarijim somborskim maticama iz 18. stoljeća. Najpoznatiji predstavnik ovog roda je svakako Stipan Stolišić (1881. – 1947.), predsjednik Bunjevačkog kola između dva svjetska rata, koji je, paradoksalno, uvelike zaboravljen. Njegov djed Staniša, rođen je 28. IV. 1821. kao sin Mihajla Stolišića i Marije Željkov. Staniša je negdje bilježen kao Eustachius, negdje kao Stanislaus. U suštini, riječ je o oblicima istog imena, koji je u bačkih Hrvata zastupljeno u inačicama: Staniša, Stanko i sl. Staniša je u braku s Marijom Parčetić iz Čonoplje (vj. 8. XI. 1837.) imao sina Aleksandra (r. 14. II. 1848.).
Kako vitar puše
Stipan Stolišić rođen je iz Aleksandrovog braka s Jelisavetom Raič (vj. 5. V. 1880.). Stipan je oženio Aranku Stebler (1884. – 1960.), koja mu je rodila sina Aleksandra (1912. – 1970.), suca Sreskog (kotarskog) narodnog suda u Somboru. I Stipan i Aleksandar bili su činovnici svih režima 20. st. Stipan je bio član gradske uprave i pod Srbima i pod Mađarima. Gradske vlasti u Somboru, koje su se nalazile u rukama radikalskih elemenata, prihvatile su ga kao svog eksponenta među Bunjevcima. Današnji čitatelj se s pravom mora čuditi što su radikali, koji su nerijetko u srbijanskoj historiografiji identificirani kao zastupnici autentičnih srpskih interesa (iliti narodski rečeno: glas iz naroda), poklonili Stipanu toliko povjerenje. Naime, Stipana je ratna 1914. odvela u Srbiju kao natporučnika (főhadnagy) 23. carsko-kraljevske pukovnije austrougarske vojske, koja se kompromitirala pred svjetskom javnošću zbog svojih genocidnih zlodjela protiv srpskog naroda u Podrinju i Mačvi. Zapravo, radikalskim vlastima između dvaju svjetskih ratova glavni kriterij u odabiru suradnika nije bila ni stručnost, pa čak ni prošlost, nego isključivo i samo – partijska poslušnost. Zbog toga ne treba čuditi činjenica da je među članovima i suradnicima predratnih beogradskih režimskih stranaka bilo mnogo sumnjivih elemenata, koji će svoje pravo, antisrpsko lice pokazati 1941. – 1944.
Ratni kolaboracionist
Dakle, Stipan je bio samo jedna u nizu osoba koja je zabilježila nekoliko političkih metamorfoza, lavirajući između različitih gospodara. Ono što ga čini posebnim jest uspjeh s kojim se održavao na površini političkog života. To se može objasniti isključivo kao posljedica odsustva i elementarne etike u politici, koju su vodili vladajući režimi (peštanski i beogradski) prve polovice 20. stoljeća. Nakon uspostave mađarske vlasti u Somboru, Stipan je 11. V. 1941. u duhu habsburške škole servilnosti obavio poklonstveni put od Bunjevačkog kola do Gradske kuće, gdje je odsjedao vojni zapovjednik i faktički vrhovni nositelj gradskih vlasti Ágoston Szentendrey. Za svoj akt privrženosti svetostjepanskoj kruni zadržan je u gradskoj službi onda kada je mnogim njegovim srpskim kolegama režim presudio po kratkom postupku na somborskoj periferiji, ili na atarima. Štoviše, imenovan je za podgradonačelnika Sombora, a njegovog sina Aleksandra je mađarsko ministarstvo unutarnjih poslova već kolovoza 1941. postavilo za predsjednika Županijskog sirotišta u Somboru.
Nakon Drugog svjetskog rata Stolišići, paradoksalno, nisu procesuirani zbog kolaboracije. Umjesto toga, glavni krivac je pronađen u osobi Grge Vukovića, predratnog somborskog HSS-ovca i člana Mađarskog sabora za vrijeme rata. Štoviše, Jugoslavenska vojska u otadžbini (četnici) Grgu je Vukovića pogrešno identificirala sa Subotičaninom Josipom Đidom Vukovićem (koji se za vrijeme rata nalazio u Zagrebu). Kao posljedica loše informiranosti, Đido je uvršten na popis izdajnika, čiju egzekuciju je trebala izvesti zloglasna četnička trojka. Ovi slučajevi zapravo pokazuju da su i četničke i partizanske vlasti svoje odluke donosile ili na temelju neprovjerenih vijesti ili iz motiva koji nemaju veze ni s antifašizmom ili bilo kojim drugim oblikom dosljednosti, morala, etičnosti i sl.
