Liturgijska čitanja svake korizmene nedjelje stavljaju naglaske na neke druge aspekte duhovnoga života. Time nas podsjećaju što to sve znači pripremati se za najveći kršćanski blagdan – Uskrs. No, podsjećaju nas i na neizmjernu ljubav Božju kojoj dugujemo svoje spasenje.
Kroz pustinju od vječnosti
Knjiga Izlaska opisuje događaje vezane za izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva. Bog im je još dok su bili u Egiptu pokazao svoju veličinu i moć. Pokazao je da je moćniji od jednog ovozemaljskog vladara, te da njegovu volju ne može ništa spriječiti. Također, pokazao je Izraelcima da je uz njih, da su oni njegov narod. Ipak, Izraelcima kao da ništa od toga nije bilo dovoljno. Kada su se nakon čudesnog prelaska preko Crvenog mora našli u pustinji na putu prema Obećanoj zemlji, oni svako malo mrmljaju protiv Gospodina. Bog na njihova mrmljanja odgovara čudima i čini, iako su u pustinji, da im ništa ne nedostaje, nego im pomaže što lakše stići do zemlje koju im je obećao. Ipak, oni mrmljaju, te svako malo imaju neku zamjerku na ono što Bog za njih čini. A Bog i dalje od njih ne odustaje nego ih vodi u spasenje, u zemlju koju im je obećao i sklapa s njima savez.
I nama se nekada naš život čini poput pustinje: teško je i uplašeni smo, jer ne znamo što nas još očekuje. Iako je svako bar nekada iskusio Božju ljubav i svemoć, opet mrmljamo protiv njega i ljuti smo. Zaboravljamo koliko nas voli i da cijeli naš život usmjerava k spasenju koje nam je zavrijedio njegov Sin svojom smrću i uskrsnućem. Korizmena priprava za proslavu Kristova uskrsnuća trebala bi biti vrijeme bez mrmljanja i prigovaranja Gospodinu nego radosno prihvaćanje križa na putu svoga spasenja. Kroz pustinju se stiže do Obećane zemlje. Tako se i kroz pustinju života stiže do vječnosti. Zato kroz ovo korizmeno vrijeme ne dopustimo kušnjama da nas pobijede nego se molitvom držimo čvrsto uz Boga, kako bismo bez mrmljanja i negodovanja koračali putem spasenja.
Vječno ili prolazno
Evanđelje nam govori o susretu Isusa i Samarijanke. Taj je susret po mnogočemu bio znakovit i mnoge su poruke u njemu skrivene. Isus ženi govori o vodi živoj od koje se ne može ožednjeti. Čitamo da u početku žena ne shvaća o čemu Isus priča, te njegove riječi doživljava doslovno, pa želi te vode kako ne bi više morala dolaziti na zdenac. No, nakon što Isus otkriva da poznaje tajne njenoga srca, iako je vidi prvi put, ona shvaća da je on Mesija i odlazi da svojim sumještanima posvjedoči za njega.
Korizma je vrijeme da se zapitamo jesmo li mi previše orijentirani na banalne stvari, one prolazne, koje se tiču samo ovoga života, kao što je Samarijanka u početku razgovora s Isusom. Jesmo li u Kristu prepoznali izvor života, onoga koji nam otvara vrata vječnosti? Jesmo li i ovo vrijeme priprave za Uskrs doživjeli tek kroz materijalno i nebitno ili je naša priprava usmjerena k duhovom i vječnom? Sve što smo odlučili činiti i promijeniti treba biti usmjereno prema Kristu, kako bismo se njemu svidjeli, kako bismo njemu prišli bliže te kako bismo mu pokazali ljubav. On je, kao što kaže Pavao, »za nas bezbožnike umro« (Rim 5,6). Njegova smrt je izraz Božje ljubavi, zbog koje on želi spasenje nas svih, kakvi god da jesmo. Stoga naše korizmene odluke i djela trebaju biti čin uzvraćanja ljubavi Bogu koji za naše spasenje daje život svoga Jedinorođenca.
