Posljednji ispit koji sam polagao na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu (ne samo meni) zvao se betonske konstrukcije. Većina nas ovaj predmet je smatrala suvišnim, jer mi arhitekti nismo imali pravo projektirati nikakve konstrukcije. To je bio posao građevinskih inženjera, ali smatralo se da i mi trebamo imati elementarna saznanja o betonskim, čeličnim itd. konstrukcijama, kako bismo mogli uspješnije surađivati s kolegama građevincima-konstruktorima. Profesor koji nam je predavao ovaj predmet bio je pokojni Slobodan Romić, koji je govorio: »Ja znam ‘beton’ za desetku, moji asistenti za devet, a student može dobiti maksimalno osmicu«. »Prolaznost« na ispitu bila je sljedeća: od 200 prijavljenih studenata, na usmeni ispit je obično pozivano oko 15 kandidata od kojih je ispit položilo 5-6. Poslije ispita svi smo hodnicima fakulteta ponosno hodali »kao osloboditelji Skoplja«, pogotovo oni koji su dobili veću ocjenu od šest. Pričamo o betonu, jer smo učili da »armirani beton dobro odolijeva seizmičkim utjecajima«. Naravno, učili smo i dimenzioniranje armature da konstrukcija bude otporna na ove utjecaje, prije svega da podnese sile savijanja i smicanja koje su najčešće prilikom pomjeranja tla uslijed potresa. Beton je stari građevinski materijal, koristili su ga već antički Rimljani za gradnju. Beton se sastoji od tzv. agregata, punila koji je inertan (kamen, lomljena opeka itd.) i aktivnog veziva (razne vrste cementa). Rimljani su koristili tzv. rimski cement ili pucolan koji su dobili mljevenjem vulkanskog kamena. Armirani beton je suvremeni izum, nova vrsta građevinskog materijala. Patentirao ga je 1867. godine, ne jedan »građevinac« nego jedan francuski vrtlar Joseph Monier koji je bio bijesan što su mu se velike crepane saksije često slupale. Pokušao je i uspio napraviti velike saksije kombinacijom čelične žičane mreže i cementne žbuke od pijeska koje se nisu lomile. U to doba čelik, bolje rečeno liveno željezo, se već koristilo u građevinarstvu. Problem je bio kako željezo sačuvati od požara, jer uslijed vatre vrlo brzo gubi čvrstinu. Monierov patent, tanka ploča od žice i cementne žbuke, upravo je odgovorio ovoj svrsi. Masovna primjena armiranobetonskih konstrukcija počela je početkom XX. stoljeća.
Čelik je skuplji od betona
U prirodi također postoji »armirana konstrukcija«, na primjer gnijezdo lastavice, u kojem trave igraju ulogu armature, a blato betona. U armiranobetonskim konstrukcijama beton prima sile pritiska, a armatura sile savijanja i smicanja. Osnov zajedničkog djelovanja betona i čelika zasniva se na skoro identičnim adhezijskim osobinama, koeficijent istezanja i skupljanja je približno jednak ova dva materijala. Armatura je zapravo jedna prostorna konstrukcija sastavljena od uglavnom pravih čeličnih šipki razne debljine; ove šipke povezuje tanja armatura u obliku pravokutnika (grede i stubovi) zvane uzengije. Prilikom zemljotresa uzengije igraju najvažniju ulogu, jer od njihove gustine u stupovima zavisi otpornost na smičuće sile potresa. Ako se »štedi« s uzengijama, dolazimo u situaciju koja se dogodila hotelu Slavija u Budvi prilikom razornog djelovanja zemljotresa 1979. godine (otprilike iste jačine kao sada u Turskoj). U bivšoj SFRJ bilo je tri razorna pomjeranja tla: u Skoplju (1963.), zatim u Banjaluci (1969.) i u Budvi. Nakon svakog potresa propisi su pooštreni, tako da je Subotica recimo na trusnom području, a susjedni Segedin nije. Rezultat ovoga je da mi trošimo oko 30% više armature, što poskupljuje gradnju.
Komentar potresa u Maloj Aziji
Promatrajući snimke posljedice zemljotresa u Turskoj i Siriji, prvi dojam mi je bio da je prilikom gradnje pojedinih višekatnih objekata »zaboravljena« potrebna armatura, ali ne samo uzengije kao u Budvi nego i glavne noseće armature. Zemljotresi u Maloj Aziji su poznati od pamtivijeka, zato su vjerovatno i građevinski propisi prilagođeni gradnji u takvim uvjetima. Dokaz je priložena slika ruševina, ali i neoštećene višekatnice. Turske vlasti su objavile da ima 564 optuženih i 160 uhićenih u svezi izgradnje 164.000 objekata i 530.000 stanova, ali su mnogi i pobjegli iz zemlje. Na žalost, žrtvama to ne pomaže, ali mi Subotičani možemo mirno spavati, ne trebamo se bojati zemljotresa, jedino možda pogrešaka građevinaca.
