U srijedu, 15. veljače, na zagrebačkom Mirogoju u Aleji velikana bio je sprovod trenera svih trenera Miroslava Ćire Blaževića (tekst je zbog tiskarskih rokova pisan par dana prije). Tjedan dana prije, dan uoči njegovoga 89. rođendana, zauvijek je prestalo kucati srce legendarnog trenera Dinama i hrvatske nogometne reprezentacije. Bijeli šal oko njegovog vrata te povijesne 1982. godine postao je nezaboravnom metaforom za osvajanje toliko iščekivanog naslova prvaka nekadašnje zajedničke države. (24 godine od osvajanja posljednjeg naslova – 1958. godine). Sljedeće godine modri su osvojili naslov Kupa Jugoslavije (1983.), ali je Ćiro ubrzo napustio Dinamovu klupu i otišao put Švicarske, gdje je svojevremeno godinu dana (1975.-’76.) obnašao dužnost izbornika nacionalne selekcije. Povratkom u državu gdje je aktivno igrao nogomet (1964. – ‘66., Sion) i započeo trenersku karijeru ( 1968. – ‘71.,Vevey), Blažević osvaja naslov prvaka s Grasshoppersom (1984.) i potom ubrzo postaje živa nogometna legenda koja će sljedećih nekoliko desetljeća predvoditi brojne klubove i reprezentacije. Do preuzimanja hrvatske nogometne reprezentacije 1994. godine sjedio je na klupi Prištine, ponovno Dinama, Nantesa (Fra), PAOK-a (Gre) i treći puta Dinama koji se u tom razdoblju zvao HAŠK Građanski. Osvajanjem trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine postao je najuspješniji hrvatski trener, a svjetska bronca otvorila mu je, nakon napuštanja reprezentacije (2000.) vrata sljedećih čelnih trenerskih pozicija: Iran (reprezentacija), Osijek, Dinamo, Mura (Slo), Varteks, Hajduk, Xamax (Sui), Zagreb, Bosna i Hercegovina (reprezentacija), Shangai Shenhua (Chi), Kina U23 (reprezentacija), Mes Kerman (Iran), Zagreb, Tuzla (BiH) i Zadar. Bilo gdje je radio, Ćiro je ostavio neizbrisivi žig svoje nadaleko glasovite osobnosti, a tribine iza njegove trenerske klupe su uvijek bile prepune. Mnogi će reći upravo samo zbog njega i njegove poznate teatralnosti, eksplozivnosti i temperamenta. I kada se trenerski umirovio, Miroslav Ćiro Blažević nije mirovao. Zbog svoje osobenosti, ali i izuzetne tjelesne i nadasve mentalne kondicije, nastavio je suvereno biti dio nogometne javnosti. Novinari su ga često zvali za izjave i komentare, a televizija snimala u brojnim prigodnim prilikama. Jer Ćiro je uvijek bio lak na jeziku i spreman za verbalnu bravuru. Tijekom proteklih 20 godina izlaženja Hrvatske riječi nekoliko puta sam, kao urednik sportske rubrike, razgovarao s njime, a jedan od tih intervjua je objavljen u upravo objavljenoj knjizi Fragmenti – izbor intervjua 2003. – 2023., tiskanoj u povodu jubileja našeg i vašeg tjednika.
Vatreni iz Francuske ’98., pod njegovim vodstvom, postavili su temelje na kojima danas postojano živi hrvatski reprezentativni nogomet druge i treće momčadi svijeta. Izbornik Zlatko Dalić posvetio je broncu iz Katara svome učitelju Ćiri, odajući u trenutku velike nacionalne euforije golemu počast »treneru svih trenera«.
Našem Ćiri. Jednom jedinom. 
Počivao u miru.
D. P.