U Stantićevom šoru, koji je bio u okolici Đurđina, najpoznatiji salaš bio je Čvarkov. Zanimljivo, vlasnik nije bio Stantić već Dulić, ali nije živio u njemu nego ga je izdavao u arendu. Marko Dulić Čvarak važio je za najbogatijeg čovjeka u kraju, a priče o tome kako je stekao toliko bogatstvo i kako ga je trošio prepričavaju se i današnjim naraštajima. U ovome tekstu nećemo pisati o njemu, osim što je interesantno spomenuti da je pored ovako velikoga salaša i pet lanaca ledine živio također u svome, još boljemu ne salašu već kaštelu. Naša kazivačica Julijana (Đulka) Francišković, rođ. Stantić kaže kako je Čvarkov kaštel bio smješten u blizini Šokšić škule, ali preko puta kanala i da je imao »velike sobe, patos, agregat na struju, radio...«.
Bireši
Godinama su zemlju oko Čvarkovog salaša obrađivali Gurđini – obitelj Antuna Stantića. Devedeset lanaca zemlje Antun je obrađivao, a imao je i puno josaga te su se zbog toga kao arendaši preselili sa svoga, na veći – Čvarkov salaš. S početka je Antun zemlju radio s djecom, a kasnije je na imanju ostao najmlađi sin Joso – Mizimac, stric naše kazivačice.
Antun je sa suprugom Cilikom odselio u Bajmak, a od njihovih šestero djece u Stantićevom šoru ostala su im dva sina – Jakov i Joso. Budući da je Jakov vrlo rano ostao udovac i bez djece, živio je s Josom i njegovom obitelji, suprugom Janjom i četvero djece na salašu.
Na fotografiji se vidi Jakov s nećacima – troje od četvero Josine djece. Cilika i Adam su kod njega, a Joso je nekoliko metara dalje. Na fotografiji nedostaje najstarije dijete, Ana.
U lijevome kutu fotografije vidi se bireš kako pazi na krave i bikove koji su bili na ispaši. Pored ovih životinja, Stantićevi su imali i konje, ovce te svinje. Iza bireša je staja, a od objekata uočavaju se još i kokošinjac i veliki salaš. Na fotografiji je i jedan od dva bunara, a na dnu dvorišta mogu se vidjeti sedam velikih klupa od trske. Bio je to materijal s kojim su se pokrivali salaši, staje i kokošinjci i zbog njezine velike primjene svake godine se sjekla nova iz kanala, da bi se stvarale zalihe. Iza trske izdiže se nekoliko bagremova (dračova), a u pozadini se vidi šumarak od susjednog salaša.
Uz fenjer sijao
Fotografija je nastala 1940-ih kada je Joso bio kao ratni zarobljenik u Njemačkoj. Ondje je bio četiri godine, a za to vrijeme Janji je puno pomagao djever Jakov.
»Jašo je pogađao žene koje su Janji pomagale pravit taranu, kuvat, mazat salaš i staje... Zdravo je bilo puno posla, ne bi ona to mogla sama poradit. Tribalo je kuvat na 10-15 kopača, naranit dicu, bireše«, priča nam Đulka i pojašnjava da je bireš bio naziv za slugu koji je hranio krave i svinje.
Oni su spavali u košari, dijelu gdje je bilo čisto, imali su drveni krevet ondje, a gazdarica im je kuhala. Đulka kaže da su bireši dolazili iz Bajmaka i Tavankuta, jer u Đurđinu nije bilo sirotinje.
Pored bireša, česti radnici na salašu bili su kopači. Đulka se sjeća kako su gazde kopače pronalazili u selu:
»Odeš prid mijanu i kažeš triba mi toliko i toliko kopača. Uvik je bio jedan bandaš – vođa i taj i je dovodio na njivu. Gazdarica im je kuvala ručak i užnu. Ilo se kiselne, kruva i slanine za ručak. Petkom krumpira i sira. Na podne su bile pogače s pekmezom, trenicanim jabukama, tarane, mesa...«
Kako bi nam dočarala koliko puno je obitelj Jose i Janje Stantić radila, Đulka spominje godinu kada je u jesen padalo puno kiše i nakon što se razvedrilo, Joso je dan-noć sijao kako bi sve stigao.
»Prid Božić se razgalilo i on je uz fenjer i noćom sijo 11 dana!«
Joso nije izgubio zemlju za vrijeme konfiskacije jer je bio član zadruge, ali kada je došla 1948. ostao je na 17 jutara, jer je to bio maksim. Sve preko maksimuma država je uzimala. Zahvaljujući tomu što je bio u zadruzi Joso nije izgubio svoj, tj. roditeljski Gurđin salaš te se vratio na njega.
J. D. B.
