Starogrčki pisac Plutarh zabilježio je jednu anegdotu, koja ima svevremensko značenje. Jedan stranac upitao je spartanskog kralja Agesilaja zašto njegov grad nema bedeme. Kralj mu je pokazao na svoje ljude i rekao: »Ovi ljudi su bedemi Sparte«. Doista, jedan grad čine u prvom redu njegovi žitelji, a tek onda građevine.
Demografski i gospodarski rast Subotice u drugoj polovici 18. stoljeća ne može se razumjeti bez barem letimičnog pogleda na prethodno razdoblje, koje je bilo obilježeno borbom za golu egzistenciju. Bačka je na koncu 16. stoljeća zabilježila ozbiljan demografski pad, koji je zasigurno pogodio i Suboticu. Opustjele krajeve su tijekom 17. stoljeća popunile hrvatske obitelji, koje su dolazile sa svih strana. Nažalost, o ovom razdoblju zna se veoma malo, uglavnom na temelju svjedočenja pojedinaca u 18. stoljeću. U svakom slučaju, do izbijanja Bečkog rata 1683. hrvatski rodovi u Bačkoj dosegnuli su toliki broj da su mogli obrazovati vojne postrojbe. U nizu hrvatskih naselja po značenju su se izdvajali Sombor i Subotica. Upravo su žitelji ovih gradova iznijeli glavni teret svih krupnijih bitaka, koje su donijele kraj osmanskoj vladavini u Bačkoj. Uspomena na ratne dane 1686. – 1697. predstavlja i dalje neiscrpnu inspiraciju za razne komemoracije. Doista, za to postoje realne osnove. Senćanska bitka 1697. je, primjera radi, okupila nekoliko nacionalno i vjerski mješovitih zajednica pod zajedničkom zastavom: Somborce, Subotičane, Segedince...
Zagrebačko plemstvo
Međutim, Hrvati Somborci i Subotičani relativno su rano uvidjeli da im vojnički poziv ne može osigurati ni pristojan život, a kamoli prosperitet za kojim su, kao svjesni ljudi, čeznuli. U međuvremenu su u Sombor i Suboticu navrnuli deseci pa i stotine obitelji iz drugih krajeva (Gornje Ugarske, Hrvatske, Slavonije...), koje su donosile svoja znanja i iskustva. Pored toga, na čelu Bačke županije i Kalačke nadbiskupije nalazio se rođeni Hrvat (Croatico genere natus) Gabrijel pl. Patačić od Zajezde, koji je zdušno podupirao napore svojih subotičkih sunarodnjaka. Sve to skupa je doprinijelo da Sombor i Subotica još u prvoj polovici 18. stoljeća dobiju posebne statuse, koji su bili regulirani pravnim dokumentima (elibertacijskim poveljama). Negdje usred tih procesa u Subotici se pojavljuje obitelj Orčić, koja vuče korijene iz Zagrebačke županije. Bačka županija je naime 1776. potvrdila Matiji i Juraju Orčiću plemstvo na temelju isprava, koje su njihovim pretcima izdane u Zagrebu. Matijin istoimeni sin je također dobio od Bačke županije svjedodžbu o plemstvu (1820.). Matija stariji je predak Lazara Orčića, jedne od istaknutih figura u političkom i društvenom životu Subotice.
Lazar Orčić
Matija Orčić je 22. II. 1756. sklopio brak s Anom Horváth. Daljnja genealogija izleda ovako: Mihajlo (r. 29. IX. 1769.) i Terezija Stipić (vj. 18. XI. 1787.); Luka (18. X. 1802.) i Dominika Peić Tukuljac (vj. 3. XI. 1819.); Antun (r. 16. I. 1833.) i Klara Kujundžić (13. XI. 1850.); Lazar (9. II. 1867.) i Josipa Kopunović (vj. 19. XI. 1890.). Posljednji par u nizu su roditelji Lazara, odvjetnika i društvenog radnika. Zajedno s Gavrom Čovićem, Andrijom Mazićem, Andrijom Ćakićem, Remijom Miljačkim Matakom i Markom Peićem Tukuljcem Orčić je pronio hrvatsku zastavu kroz ulice Subotice, od hotela Hungaria do Kossuthove ulice (danas Korzo) 10. XI. 1918. Početkom studenoga 1919. veliki župan Subotice Stipan Matijević imenovao ga je za gradskog bilježnika. Na osnivačkoj sjednici Privremenog odbora subotičkih sportskih društava (Bačka, Šport, SAND, Bunjevac, Građanski STC i Viktoria) 5. VII. 1920. izabran je za predsjednika. Jedan je od članova osnivača Prosvjetnog društva Neven (31. VIII. 1920.), u čiji je odbor ušao. Također je sudjelovao na osnivačkoj skupštini Bunjevačko-šokačke stranke 10. X. 1920. Dana 3. XII. 1920., u okviru svečane sjednice Prosvjetnog društva Neven u Katoličkom krugu, održao je predavanje o prosvjetnom radu Ilije Kujundžića, koji je tom prigodom svetkovao 40. godišnjicu svoga misnikovanja. Dana 22. VII. 1921. vjenčao se s Jelisavetom Crnković u crkvi sv. Roke. Umro je uslijed operacijskih komplikacija 17. VI. 1933. Sahranjen je dva dana kasnije. Njegov sprovod prerastao je u gotovo nacionalnu manifestaciju. Sprovodni obred održao je biskup Ljudevit Budanović uz asistenciju nekoliko svećenika.
