Na fotografiji vidimo (s lijeve na desnu stranu) dvije mlade djevojke Katu Kovač (1941. – 2021.)  i Anu Ađin (r. 1941.), kasnije udanu Mihaljev, Papinu. Sjede za razbojem na kojemu čvoruju, odnosno izrađuju perzijski ćilim vezanjem čvorova perzijske vune. 
Oko 1957. godine, možda nešto ranije, u Sonti je otvoren manji pogon s dva razboja za izradu gore navedenih ćilima. Pogon se nalazio na mjestu gdje je danas Velika sala Mjesne zajednice Sonta, Ul. Vuka Karadžića br. 22. Na svakom razboju je radilo po dvije osobe. Radno vrijeme je bilo osam sati, a radilo se u dvije smjene. Prijepodnevna smjena je trajala od 6 do 14 sati i imala je pauzu za doručak od 9 do 9,30, a poslijepodnevna smjena je radila od 14 do 22 sata s pauzom za večeru od 18 do 18,30. Subota je bila radna.
Radilo se na normu koju je bilo teško ispuniti. Norma je bila zavezati 7.000 čvorova za osam sati rada. Iako norma nije bila ispunjena, radnice su bile zadovoljne plaćom, koja se razlikovala od osobe do osobe. Tko je bio umješniji više je zarađivao. No, moja sugovornica Ana Ađin, Mihaljev kaže:
»Bilo je dobro, jel liti si u ladovine, a zimi u toplomu, a još imaš i redovnu plaću«.
Valja se prisjetiti da su to bile poratne godine i redovita plaća je puno značila. Na pitanje kako se izvodilo čvorovanje, Ana opisuje:
»Sidiš za razbojom, u desne ruke držiš makaze, u live ruke vunu. Sa obadve ruke promaljaš vunu oko osnove i vežeš čvor, pa onda brzo rižeš i tako cilo radno vrime«. 
U svakoj smjeni je bila po jedna predradnica. Obje predradnice, Anina mama Kata i Marica Vidaković, Nunina, bile su udove poginulih supruga u II svjetskom ratu. Tada su prednost pri zapošljavanju imale supruge, supruzi i djeca poginulih. Predradnice su prije zapošljavanja, šest mjeseci pohađale tečaj u Somboru. Šefica sonćanskog pogona je bila izvjesna Bosa iz Pirota. 
U pogonu su radile većinom mlade djevojke. I pored toga što su radnice radile na normu i što im nije bilo lako, bile su sretne što imaju posao i redovitu plaću. Kao što sve lijepo brzo prođe, ili nam se samo tako čini, tako je i ovaj pogon radio oko dvije i pol godine. Ana se sjeća da su radnice posljednji ćilim čvorovale za jednu osječku crkvu i žurile da ga završe za Božić. Tepih je bio završen 14. studenoga kasno navečer 1959. godine. Tada je pogon zatvoren. Ana se točno sjeća zatvaranja ovoga pogona. Tu večer joj se rodilo prvo dijete, kćerkica, a njezina majka, predradnica Kata i kolegica Marica, također predradnica, u nemogućnosti izlaska s posla zbog završetka ćilima i zatvaranja pogona, stigle su u 23,30 u sonćansko porodilište u prvi posjet porodilji i bebi.
Predradnice i radnice su promijenile radne navike i poslove. Ljudi su bili vezani za zemlju, pa kao što kažu Sonćani, »motika ji nije mašila«, dok ne nađu bolji posao. Kata je bila izvrsna rukometašica poznata u Sonti i okolici. Otišla je u inozemstvo gdje je stekla mirovinu, a Ana je ostala u Sonti, radila u trgovini i također stekla mirovinu. Sve predradnice i radnice su se sretale u Sonti tijekom cijeloga života i, naravno, prisjećale čvorovanja.
Ruža Silađev