Prošlost bačkih Hrvata krije mnogo nepoznanica. To međutim vrijedi ne samo za stariju povijest, koju je uslijed oskudice izvora nemoguće rekonstruirati nego i za onu nakon 1918. Štoviše, upravo je 20. stoljeće predmet najvećih mistifikacija i iskrivljavanja, jer se upravo ono najtješnje tiče čovjeka sadašnjice. Posljedično, predstava o posljednjih 100 godina ne samo što je štura i neprecizna nego i zamućena ideologijom i politikom. Koliko duboko su totalitarni režimi prodrli u misli i živote intelektualaca 20. stoljeća možda najbolje svjedoči slučaj Albe Kuntića (1907. – 1997.). Ovoga izdanka čuvene obitelji Kutnić protivnici su, zbog njegovih ocjena i zapažanja o hrvatskim gibanjima u Subotici i Bačkoj, zvali »bunjevačkim Srbinom«. Paradoksalno, njegov bliski rođak Marko Kuntić (1901. – 1994.) upravo je bio dio tih strujanja koja su iznjedrila neke od važnih događaja poput proslave 250. godišnjice doseljavanja veće skupine bunjevačkih Hrvata u Suboticu (1936.).
Ova okolnost pokazuje da ona narodna »krv nije voda« nažalost nije bila dovoljno snažna da spriječi ideološko »krvoproliće«, čije se posljedice osjećaju i danas.
Krv nije voda?
Obojica vode podrijetlo od Jakova Kuntića i izvjesne Ane, koji su živjeli na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Njihov sin Đurko (r. 13. V. 1717.) oženio je Anu, kći Antuna Kaića (1734.). Dalje muška linija izgleda ovako: Petar (r. 9. II. 1744.) i Anastasija Gabrićević (vj. 9. XI. 1766.), Lovren (r. 28. VII. 1774.) i Lucija Vojnić Zelić (vj. 15. I. 1797.); Franjo (5. V. 1811.) i Matija Skenderović (vj. 5. XI. 1828.); Lazar (r. 28. IV. 1832.) i Matija Dulić (vj. 7. XI. 1849.). Kod ovog koljena paternalna linija se razdvaja. Lajčo (r. 10. VIII. 1865.) i Vita Stipić (vj. 5. XI. 1883.) su Markovi roditelji. Jakov (r. 21. VII. 1861.) i Marija Crnković (vj. 10. XI. 1879.) su Albini paternalni djed i baka, a Mihailo i Terezija pl. Vidaković (vj. 29. XI. 1905.) njegovi roditelji. Drugim riječima, Marko i Albe su rođaci u drugom, odnosno trećem koljenu. Marka su roditelji dobili u relativno poznijim godinama, zbog čega ispada da je Marko generacija ispred Albe, iako razlika njihovih godina nije bila velika niti imala bilo kakvo značenje. Štoviše, obojica su u približno isto vrijeme stekli višu naobrazbu (Pravni fakultet u Subotici) i ušli u društveno-politička zbivanja, s tom razlikom što su pripadali ideološki suprotstavljenim taborima.
Bunjevački Hrvat
Marko je bio jedna od najmarkantnijih figura na hrvatskoj društvenoj pozornici u Subotici. Suvremenici ga pamte kao osobu izvanrednih oratorskih vještina. Zbog toga je nerijetko bio trn u oku svim totalitarnim režimima 1930-ih i 1940-ih. Na svojoj je koži osobno iskusio jarost šestosiječanjske diktature. Već prve godine ograničenih građanskih sloboda (1929.) dospio je iza rešetaka. U razgovoru s predstavnicima vlasti iznio je nekoliko kvalifikacija o državnom poretku, koje su ovi ocjenili kao antidržavne. Slobodu je povratio tek uz visoku kauciju. Ovaj slučaj zorno ilustrira svu paradoksalnost svečano proklamirane države bez nacionalnih, vjerskih i drugih podjela. Zapravo, to je bila država svih mogućih i nemogućih vrsta podjela, počevši od osnovne podjele na »državotvorne« i »nedržavotvorne«.
Bunjevački Srbin
Dok su subotički Hrvati na prijelazu iz 1920-ih u 1930-e plaćali cijenu svojega slobodoumlja, Albe se, takorekuć, nalazio na drugoj strani fronte. Nije, doduše, bio dionik vlasti, ali je praktički stao na stranu jednog od najnedemokratskijih režima novije povijesti. U početku je, može se reći, njegov entuzijazam bio realno osnovan, jer je vladalo uvjerenje da je diktatura nužna. Međutim, vremenom se pokazalo da ni šestosiječanjski režim, ni njegov organični produžetak – vladavina Bogoljuba Jeftića (1934. – 1935.), ne donose pučanstvu obećani prosperitet. Čak se i Albino raspoloženje izmijenilo. Mladi intelektualac je na svibanjskim izborima 1935. glasovao za ujedinjenu oporbu (Hrvatsku seljačku stranku i Samostalnu demokratsku stranku). Radostan pobjedom demokracije nad diktaturom, pisao je narodnom zastupniku Josipu Vukoviću Đidi: »Čestitam Vam na uspjehu. Iskreno se radujem na nesumnjivoj pobjedi čovještva i istine nad šićardjijstvom i laži. Sve moje simpatije su na strani svijesnog, revoltiranog, hrabrog i buntovnog radnog naroda« (7. V. 1935.).
