Približava se svečano razdoblje prije korizme, vrijeme poklada u kojem se priređuju maskenbali, karnevali, maškare ili mačkare, ili kako Golubinčani vole reći, premundureni dani kada cijelo selo »poludi«. Golubinačke mačkare su kao običaj stigle u ovo selo prije više od 200 godina. Pretpostavlja se da su mačkare u Golubince stigle iz Dalmacije (gdje imaju najdužu tradiciju), u vrijeme doseljavanja ljudi iz tih krajeva u ovo selo. Mačkare se održavaju uvijek šest nedjelja prije Uskrsa, a dani mačkara su dani ludovanja, veselja i radosti, vrijeme kada je sve dozvoljeno.
Odmor i radost
Tradicija mačkara u Golubincima održala se do danas, uz obogaćeni program, veliki broj sudionika i održavanje karnevala, ali je suština ostala ista: njegovanje tradicije koja traje duže od dva stoljeća. Mještani Golubinaca ponosni su što je njihovo mjesto postalo prepoznatljivo po tom običaju i što su ga uspjeli prenijeti na svoju djecu. I baš kao i nekada, Golubinčani se vesele mačkarama i mjesec dana prije pripremaju se za te dane.
»Stanovništvo sela nekada se većinom bavilo poljoprivredom i nismo imali posla zimi. Veselili smo se Božiću i blagdanima, a siječanj je za nas bio poseban«, prisjeća se 81-godišnja Katica Ćaćić iz Golubinaca i dodaje: »Otkad pamtim moji su roditelji išli na mačkare. Nosili su što je tko imao. Bilo je i lijepih i ružnih maski. Lijepe su bile bijeli anđeo, vila, mladenka, mladoženja. Tako odjeveni hodali su ulicama, kerili se i pocikivali. A bilo je i onih ružnih i strašnih mačkara. To su bile maske vraga, sotone i mi smo to zvali krampus. Ljudi su oblačili kožuhe i kape naopako. Imali su bradu i lanac vezan oko struka. I oni su tako odjeveni hodali ulicom, štipali i plašili ljude. Oni koji su bili mirni dobro bi prošli, a oni koji su se otimali i koji su pobjegli, bili su uhvaćeni. Njih su mazali s kremom za cipele, izuvali ih, bacali u blato. Bilo je i onih koji su se maskirali u pokojnike. Uzeli bi iz crkve kola za mrtve na kojima bi ležao muškarac, a kraj njega je stajala žena koja je plakala i kukala nad njim. Tako su išli ulicom i stajali bi pred svaku kuću i ulazili u onu gdje su ih domaćini htjeli primiti«.
Maske u tajnosti
Kako dalje priča baka Katica, kasnije kada je odrasla, njezin dom je mjesec dana prije mačkara postao okupljalište žena. Uz razgovor i pjesmu, smišljale bi, krojile i šivale razne maske. Radilo se u tajnosti, iza zaključanih vrata, kako susjedi ne bi vidjeli maske prije maskenbala.
»Već početkom siječnja otvarali smo ormare i birali najljepše ponjave: čipkane, heklane, necovane i šlingane. Od njih smo ručno šivale suknje i šešire. Potrudile smo se da naše maske budu najljepše i zato nismo nikom dozvoljavali da ih vidi. Jedne godine smo pravile bijele rade, druge godine đurđicu. Njih smo šivale na suknje i šešire. Svake večeri bismo se okupile i uz pjesmu šivale maske. Masken-bal se održavao ponedjeljkom. Tada su se birale najljepše maske. Utorkom smo obilazili domaćinstva. Pjevali smo pred svakom kućom u selu bećarce, sevdalinke, poskočice i druge pjesme. Domaćini bi nas lijepo ugostili, počastili suhomesnatim proizvodima, kolačima i pićem. Nedjeljom su bile male mačkare. Tada su ulicama hodala djeca. Nosili su košare s lutkama u njima«, prisjeća se naša sugovornica i dodaje da su tradiconalna jela koja se tom prilikom pripremaju hladetina, domaće krafne i salčići s pekmezom.
Djevojke u kušnji
Muškarci su se vozili traktorom. U prikolicu bi stavili stol i stolice, bačvu vina i vozili se selom uz harmoniku i pjesmu.
»Bilo je to i vrijeme zaljubljivanja ali i otkrivanja nevjere, pa su se događali i raskidi. Igranke su se održavale u seoskom domu kulture. Muškarci su se nekoliko puta premundurivali. Uglavnom bi se maskirali u stare bake i šepave starce. Tako maskirani, dovodili bi svoje djevojke u iskušenje, štipali ih i milovali. Kad bi im to dopustili, posumnjali bi da su im nevjerne.«
Baka Katica s ponosom kaže da je radosna što su mačkare iz godine u godinu sve bogatije i bolje, što su posjećenije i što su u organizaciju manifestacije uključeni njen sin i snaha.
»Danas je naše mjesto poznato po ovom događaju i karnevalu. Moja snaha je prosvjetna radnica i svake godine dovede djecu iz škole na karneval, pa kad povorka krene, prava ljepota je vidjeti ih u šarenim maskama. U Golubincima se okupljaju i mještani iz drugih mjesta. Svi dođu gledati karneval i to bude doživljaj za pamćenje. Drago mi je što se taj običaj nastavio, što su ga mladi prihvatili, što ga s ljubavlju doživljavaju i njeguju«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.
S. D.
