Ako se vratimo u povijest, za Monoštor i monoštorske sokake (ulice) može se reći da su njegovi prvi urbanisti udarili temelje tako da se sokaci dugački i široki na ćoškovima sijeku pod pravim kutom. Gledajući stare fotografije sokaka i slušajući priče mještana kako su sokaci izgledali i kako je izgledao život na njima poslije Drugog svjetskog rata, može se reći kako su u to vrijeme bili mjesto različitih događanja.
Ulice su se zvale Glavna, Švapska, Zelena, Školska, Dolska, Kurtala, Dunavska, Mlinska i Sokačić. 
Pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća sokaci su uglavnom bili bez kaldrme (posložen kamen nepravilnog oblika).
U tom vremenu mještani svake ulice organizirano su iz šume donosili drvene stupove koji su ukapani u zemlju te se na njih postavljala elektroenergetska mreža. Za početak je na svakom ćošku postavljena svjetiljka. Tijekom ljeta sokaci su bili puni prašine koja je dosezala do članaka. Uslijed imalo obilnijih padalina u bilo koje godišnje doba prašina se pretvarala u blato u toj količini da su se i zaprežna kola često teško kretala njima. Sve oborine usmjeravane su putem dugačkih kanala koji su prokopani u svim ulicama te je voda oticala na visinski niže dijelove mjesta. Danas primjećujemo da su u najvećem dijelu sela kanali zasuti ili su veoma plitki.
Svi sokaci, a i dvorišta, bili su ispunjeni dudovim drvećem. Kad dudovi sazriju, padaju na zemlju, a najčešće su ih djeca skupljala. Često su pomagali jedni drugima kako bi završili što prije i kako bi im ostalo vremena za igru ili druge poslove u kući. Dud je bio jedina dječja slastica. U to vrijeme rakije dudare bilo je najviše i najviše se i koristila. Nakon najezde svilene bube, posječeni su skoro svi dudovi u mjestu te su danas rijetkost.
Jutro u sokaku započinjalo je otvaranjem kapija na kućama i izlaskom konjskih zaprežnih kola s radno sposobnim ukućanima te odlaskom na rad u njivu ili šumu. Čuo se i zvuk roga kojim je čordaš pozivao da svi oni koji imaju puste stoku (svinje ili krave) na sokak da bi otišli na ispašu. Istim putem u kasnim poslijepodnevnim satima stoka bi se vraćala kući. Stoka je znala put do kuće tako da je u povratku sama dolazila do svoje kapije-kuće i nije ju bilo potrebno čekati već je bilo dovoljno samo otvoriti kapiju. Također, svaka je kuća držala guske i patke; u jutarnjim satima otvarale su se kapije i puštane su da same odšetaju do vode. Selo je bilo okruženo vodom i nije teško bilo naći put, a isto tako poslije podne pri povratku nije bilo potrebno nikoga dočekati već samo otvoriti kapiju. Zahvaljujući guskama i patkama nije bilo trave ispred kuća, no zato je znalo biti u izobilju živinskog izmeta što domaćice baš i nisu voljele jer su morale i prije podne mesti ispred kuća. Ispred kuća, ispod duda bile su postavljene klupčice (klupe) napravljene od dva stupića ukopana u zemlju s jednom daskom ukucanom na njih. Tu su se skupljali susjedi (najčešće stariji), pa se često dolazilo i iz drugih sokaka i divanilo o raznim aktualnim temama, događanjima iz prošlosti i tračevima.
Mladi su se, kada su dani bili topliji, skupljali na ćoškovima. Djevojke od 12-14 godina često su uz pratnju mlađe braće i sestara, te majki u poslijepodnevnim satima učile prve korake plesa prije odlaska na igranke, pa su se i bez muzičke pratnje zabavljale. Svaki sokak imao je ravnomjerno raspoređene kopane bunare. Bilo ih je od četiri do šest. 
Na sokaku su se djeca igrala svih prigodnih igara. Bilo je teško nabaviti originalnu nogometnu loptu pa se koristila krpara kao zamjena. Dio sokaka se pretvarao u nogometni stadion. Ponekad se sokak pretvarao i u kazalište i u ZOO vrt. 
Danas nepojmljivo i definitivno nehumano, ali onda svima na radost mečka na povocu zabavljala je plesom i brundanjem znatiželjnu djecu. Na osnovu sveg naprijed pobrojanog nesumnjivo je da je u usporedbi s današnjim životom na monoštorskim sokacima negdašnji život bio bogatiji, sadržajniji i zanimljiviji. Negdašnji dugački i široki sokaci su ostali, ali se danas u njima živim sasvim drugačije.
Željko Šeremešić