Danas, kada se živi užurbano, kada svatko gleda svoja posla, kada ljudi idu ulicom zadubljeni u svoje brige i probleme, ne primjećujući one pored kojih prolaze, a ne da bi primijetili njihove boli i brige, Isus nas poziva da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5, 13-16). Znamo da ono na što je pozvao svoje učenike dok je s njima hodio zemljom, Isus poziva i nas danas, to je naše svjedočanstvo za njega. I dok nam se nameću pitanja kako ćemo ostvariti ovo poslanje, odgovore daje prorok Izaija (usp. Iz 58,7-10).
Ponekad nam se čini kako je ovaj svijet loše, mračno mjesto, gdje mnogi ljudi pate, gdje su djeca gladna i tužna. A Isus nas poziva da donesemo svjetlo u taj mračan svijet, da rastjeramo mrak koji nas okružuje. Mislimo kako smo suviše nebitni i sitni kako bismo išta u ovome svijetu promijenili, kako ionako ništa o nama ne ovisi, kako možda i sami trebamo pomoć, pa kako onda možemo učiniti nešto za drugoga, a posebno za svijet.
Svjetlo u svijetu
Kršćansko poslanje je naviještati Evanđelje, naviještati Krista koji je za nas trpio i bio raspet, ali uskrsnuo treći dan; naviještati Krista koji je došao objaviti Boga koji je ljubav, koji je ljubio čovjeka do smrti na križu. Stoga kršćanski navještaj treba biti prožet ljubavlju kojom Bog ljubi svijet. Ta ljubav ne može se riječima navijestiti, ne može se Krista koji ljubi donijeti svijetu samo pričom. Ljudi su danas zasićeni kojekakvim pričama, posebno onim o nekom boljem sutra, o nekoj ljepšoj budućnosti. Kršćanski navještaj treba se razlikovati od svih drugih priča koje se serviraju običnom čovjeku. Zato kršćanski navještaj ne smije biti samo pričanje već riječ koju prati djelo. Sve što kršćanin čini, kako živi i kako se prema drugima odnosi je navještaj koji se od njega traži. Ako ljudi u njegovim djelima prepoznaju Krista i Kristovu ljubav, onda ne mora ništa ni govoriti. Po svojim djelima koja svijetu donose Božju ljubav postajemo svjetlo svijeta, što nam je i zadaća.
Svaki kršćanin je Bogu važan, pa tako i djela koja on čini Bogu su važna. Nismo nebitni, niti je istina da ne možemo doprinijeti da svijet bude osvijetljen Božjom ljubavlju. Naše svjetlo neće sjati u cijelom svijetu nego tamo gdje živimo. Ako svaki kršćanin ozbiljno shvati svoje poslanje da bude svjetlo svijeta, ne misleći da on sam ne može ništa učiniti, svijet će prestati biti mračan i turoban.
Djela su ta koja govore
Ako se pitamo kako ćemo djelima svjedočiti Božju ljubav u svijetu, odgovor nam daje prorok Izaija: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi« (Iz 58,7). Izaija nas ovdje podsjeća da uvijek trebamo biti na raspolaganju onome tko je u nekoj nevolji. Tužna je istina da oko nas ima gladnih ljudi, da ima beskućnika, ali ovi konkretni primjeri u pozadini skrivaju i sve one druge nevolje i situacije u kojima je čovjeku potrebno da po nama osjeti koliko ga Bog voli. Kršćanin ne može ići ovim svijetom gledajući samo svoja posla. On treba imati otvoreno oko i srce za svoga bližnjega. Isusa se ne može navijestiti ako djela ne govore, jer kršćanstvo nije nekakva filozofija, samo neki nauk, kršćanstvo je život. Krist prožima cijeli život onoga koji u njega vjeruje i njemu se moli, a onda vjernik djeluje iz svoje vjere. Tako postaje Kristov svjedok i svjetlo svijeta, ispunjavajući svoje poslanje, te mijenja svijet i od njega čini ljepše mjesto.
