Svojedobno, kada je vlak na relaciji Subotica – Segedin prometovao (s presjedanjem u Röszkeu), putnici su imali jedinstvenu priliku natenane se upoznati s lokalnom florom i faunom, ali i s dijelom povijesti ovdašnjih željeznica. Tako je, recimo, na dijelu između Kraljevog Briga i Horgoša vlak išao toliko sporo da je putnik komotno mogao izaći iz njega i obaviti neke neodgodive radnje bez rizika da ga neće stići, a kada je stigao u Horgoš – čekajući pokraj vagona da carinik provjeri sadržaj prtljage – mogao je na tračnicama vidjeti zanimljiv detalj: »Diósgyőr« kao mjesto njihove proizvodnje i svjedočanstvo da su one tamo postavljene još u vrijeme izgradnje pruge, dakle u vrijeme Austro-Ugarske. Kada su carinske formalnosti (bile) obavljene, slijedilo je još tri-četiri kilometra karakterističnog »klipeti-klop« truckanja, a onda odjenom – »bzzzzz«, vlak klizi po pruzi. Upravo taj »bzzzz« – i slika održavane, a ne u korov zarasle pruge – bio je znak da ste prešli granicu i ušli u Mađarsku. Sva razlika između željeznice dvije države mogla se svesti upravo na tu onomatopeju: uzbudljivi »klipeti-klop« kod nas i monotoni »bzzzz« u Mađarskoj.
Iako se u javnosti na sva zvona priča i piše o investicijama koje će revitalizirati naše željeznice, njihovo stanje je takvo da više podsjeća na reanimaciju negoli na ozbiljne pothvate koji će putnicima vraćati volju za (ponovnim) ulaskom u vagone. Nije, naime, prošla niti godina dana od pompoznog početka prometovanja vlaka Soko na relaciji Beograd – Novi Sad (takvi vlakovi, recimo, već desetljećima postoje u gradskom prometu u Beču), a u razdoblju od mjesec dana na prugama u Srbiji dogodila su se tri-četiri, kako to polupismeni vole reći, »akcidenta« kao kontrapunktovi koji će podsjetiti da izvan sedamdeset i nešto kilometara duge »bzzzz« relacije između Beograda i Novog Sada širom Srbije i dalje odzvanja »klipeti-klop« kao upozorenje na stanje u kom (nam) se pruge nalaze.
Piroćanci, kao što je poznato, nisu imali toliko sreće kada su se izvrnuli vagoni s amonijakom kao što je imao strojovođa između Zaječara i Minićeva kada mu se prevrnuo vagon koji je prevozio fosfornu kiselinu. U odnosu na ta dva nedavna slučaja Subotičani su u početnim satima utorka imali najviše sreće. Neusporedivo najviše. Iz činjenica koje su do sada dostupne javnosti (srijeda ujutro) znamo da je u utorak oko pol dva ujutro došlo do iskliznuća tri cisterne pune propilena na pruzi prema Novom Sadu. Znamo i to da nije došlo do njihovog oštećenja i da se radi na njihovom podizanju i utvrđivanju zbog čega je do iskliznuća uopće došlo. Znamo i da je kompoziciju činilo 23 vagona.
Znamo i to da se nesreća s iskliznućem dogodila na 200-300 metara od glavnog kolodvora na mjestu koje je u blizini Tehničke škole Ivan Sarić, banaka, stambenih blokova... dakle na mjestu gdje ljudi žive, rade ili borave. Drugim riječima, strojovođa još nije stigao redovno ni (do)dati gas, a dio kompozicije već je iskliznuo iz tračnica. I upravo se taj detalj možda pokazao presudnim za određivanje hoće li vijest izvještavati o običnom »akcidentu« ili pak o tragediji, nezabilježenoj u Subotici nakon bombardiranja krajem Drugog svjetskog rata.
Nije teško zamisliti koliko je Subotičana u utorak ujutro, nakon što su čuli vijest o iskliznuću tri cisterne, surfalo internetom tražeći informacije o propilenu i što su pomislili kada su otkrili da je riječ o izuzetno eksplozivnom ugljikovodiku. Tri plus dvadeset pratećih... i »klipeti-klop« se pretvara u užasno »buuuuum«, stvarajući krater kao u središtu Harkiva. Ali, na sreću, do toga nije došlo i sada je – posebno nakon Pirota i Zaječara – na nadležnima da s prstom na čelu ne samo utvrde uzroke zbog čega je do ovoga uopće došlo nego i da se suoče s činjeničnim stanjem o stanju tračnica i kompletne infrastrukture Železnica Srbije. Nisu iskliznuća u Pirotu, oko Zaječara i u središtu Subotice tek puke nesreće s manjim ili većim materijalnim štetama (u Pirotu i posljedicama po zdravlje građana) kojima će se baviti gradski krizni stožeri nego »crne točke« na prugama u Srbiji o čijem zdravlju treba brinuti Ministarstvo građevinarstva, prometa i infrastrukture na čelu s Goranom Vesićem. Bez obzira na njegove riječi da je ove godine za revitalizaciju pruga u Srbiji izdvojeno više od šest milijardi dinara (više od 50 milijuna eura) njegova tvrdnja (izvučena u naslov na mrežnoj stranici Ministarstva) kako je to »početak renesanse srpskih željeznica«, te da će ovo desetljeće biti »desetljeće željeznice« su, najblaže kazano, pompozne i neumjesne. Napose ako se – baš kao kontrapunkt – usporede s onim što se trenutačno događa na prugama u ovoj zemlji.
Z. R.