Zima je, naravno dani su uglavnom hladni ili hladniji, iako dosad zima nije pokazala svoje »zube«. Tema ovog feljtona ipak nije meteorologija nego sjećanje na zimu prije osam desetljeća. Upravo 23. siječnja, u ponedjeljak, u Novom Sadu održan je spomen na »hladne dane« u siječnju 1942. godine kada su pripadnici mađarske domobranske armije zajedno sa žandamerijom tri dana vršili raciju u ovom gradu tražeći »partizane i komuniste«. Prethodnih dana slična akcija je izvedena u Šajkaškom kraju Mošorinu,  Žablju i Čurugu, gdje su se doista sukobili malobrojni partizani s mađarskim oružanim snagama. Službeni broj ubijenih ljudi je 3.340, većinom srpske nacionalnosti, ali bilo je i Židova, Roma, Mađara i drugih. »U zaleđenom Dunavu granatama su otvarane rupe i mađarski fašisti su leševe gurali pod led«. Tako su nas učili već u osnovnoj školi.
U studentskim danima odmah smo pohitali cimer i ja u beogradski Dom omladine kada smo čuli da će biti prikazan film mađarskog redatelja Andrása Kovácsa Hladni dani, koji govori baš o tom događaju. Film je snimljen 1966. i iste godine je na filmskom festivalu u Karlovym Varyma dobio glavnu nagradu i nagradu Međunarodnih filmskih kritičara. Osnova za scenarij bio je istoimeni roman Tibora Cseresa. Film je crno-bijeli (kao da je dokumentarac) i počinje citatom pjesme Endrea Adyja: »Bože, daj mi snage da pogledam u oči vuka koji se nalazi u meni«. Narodno predanje drži da je najveća hrabrost pogledati vuka u oči, napose onoga koji se nalazi u tebi. Radnja filma je razgovor četvorice običnih ljudi koji kao optuženici u zatvoru čekaju suđenje za zločine počinjene u raciji. Kada sam na koncu čuo ovacije publike, prvi put sam bio ponosan na svoj narod. Koliko se ja sjećam film nije kasnije nikad prikazivan u kinima, navodno je čak bio i zabranjen, tvrdi jedan vojvođanski političar. To ne znam, ali ima nešto čudno u svezi ovog filma. Sjećam se, u to doba pričali smo i kod kuće kako postoji dogovor da će Dobrica Ćosić (koga su Mađari jako cijenili, a istovremeno je bio visokopozicionirani član SKJ) napisati roman o ubijanju nedužnih Mađara u Bačkoj kao »reciprocitet«. Ćosić dogovor nije izvršio, a Tibor Cseres je navodno »iz prosvjeda« napisao novelu s naslovom Čovjek iz sela Bezdan o ubojstvu 300 Mađara na lokalnom nogometnom stadionu. Novela je obljavljena u jednom književnom časopisu, a javni uvoz tog časopisa je kod nas bio zabranjen. Pitam se zašto! 

Osuda racije u Zemaljskom saboru 1942.

Dvojica zastupnika Mađarskog zemaljskog sabora (Országgyűlés) 1942. godine javno su osudili zločine mađarskih oružanih snaga u Novom Sadu. To su bili Endre Bajcsy-Zsilinszky i njegov prijatelj, srpski zastupnik, Novosađanin Milan L. Popović koji je osobno (po dnevniku Zsilinszkog) prvi obavijestio njega o zločinima, a sam je napisao prosvjednu interpelaciju Zemaljskom saboru. Zsilinszky je kao član vanjskopolitičkog odbora također javno osudio zločin i tražio je kažnjavanje zapovjednika racije i da se plati novčano obeštećenje članovima porodica ubijenih. Pisao je memorandum predsjedniku Vlade, potom i samom regentu, tražio je i dobio sastanak s njima govoreći: »Pomišlja li mađarska vlada na to kakva će biti sudbina nevinih Mađara u južnim krajevima, ako bi ipak zapadne sile i sovjetska Rusija (u što on otvoreno ne sumnja) pobijedili u ovom ratu (...) hoće li ove grijehe kajati Mađarska i njen regent s vladom i punom snagom mađarskih zakona, ili će to učiniti drugi i to višestruko po strašnom zakonu krvne osvete (...) ovaj pogrom načeo je čast mađarskog naroda«. Na koncu, četvorica najvećih krivaca su osuđena, ali im je omogućen bijeg u Austriju. Bajcsy-Zsilinszky je obješen 1944. zbog suprotstavljanja Nijemcima koji su okupirali zemlju.

Epilog

Četvoricu krivaca za raciju su Mađari pomoću Rusa isporučili Vojnom sudu u Novom Sadu, osuđeni su na smrt kao i Milan L. Popović, koga su optužili za pripremanje i organiziranje racije u Novom Sadu (obična laž). Optužnica ga je najviše teretila za antikomunističku i antiboljševističku djelatnost, kao i pokušaj stvaranja četničkog pokreta u Bačkoj. Tada je to bio grijeh. Dimitrije Boarov u siječnju 2000. godine piše o Bajcsi-Zsilinszkom: »Prilikom podsjećanja na odvažnu gestu ovog časnog mađarskog političara 1942. nameću se paralele, mora se primijetiti da u Srbiji, a ni u drugim ex-yu državama, tijekom građanskog rata koji konačno nikako da se smiri, nije bilo čovjeka koji je s toliko ažurne moralne skrupuloznosti i s toliko dalekovide političke mudrosti progovorio o zločinima i nitkovima iz redova vlastite nacije i upozorio na odgovornost najviše državne faktore zemlje u kojoj se našao«.